Svjetska, a naša, Ivana Brlić Mažuranić danas bi proslavila 147. rođendan. Bila je hrvatska spisateljica, koja je u rodnoj zemlji, ali i u svijetu priznata kao jedna od najznačajnijih spisateljica za djecu.
Prozvali su je hrvatskim Andersenom i hrvatskim Tolkinom, zbog posebne originalnosti i svježine koju je udahnula u hrvatsku književnost, a većeg komplimenta za jednu književnicu – nema.
Pamtimo je po pričama, bajkama, basnama i likovima uz koje smo odrastali. Koje su nam roditelji čitali u krevetu, kako bi lakše zaspali, ili uz koje smo učili da čitamo, govorimo i razumijemo jezik. Najpoznatije djelo su definitivno “Čudnovate zgode šegrta Hlapića“, koje se danas smatraju prvim hrvatskim romanom za djecu.
Tko je bila Ivana Brlić Mažuranić?
Rođena je u Ogulinu, 18.04.1874. godine. Došla je iz obitelji intelektualaca. Djed joj je bio čuveni hrvatski ban Ivan Mažuranić, baka Aleksandra sestra Demetrova, a otac Vladimir dožupan, predsjednik Banskog stola te ujedno i pisac.
Ivanu život nije mazio. Udali su je sa svega 18 godina za odvjetnika i političara Vatroslava Brlića, nakon čega se seli u Slavonski Brod. U prvih deset godina braka rodila je sedmero djece, od čega je dvoje pokopala. Život je posvetila obitelji, ali i obrazovanju i književnosti.
Kada su djeca porasla, počela je pisati, a kao majka njih sedmero imala je priliku zaroniti u nevini dječiji svijet i sasvim ga upoznati.
Pored toga što je bila brižna majka, sudjelovala je u društvenom životu grada. Bila je jedna od članica ženskog dobrotvornog društva, pomagala je svom suprugu u političkom angažmanu..
I voljenom Vatroslavu pisala je pisma
Od malih nogu, pisala je dnevnik i tako bilježila sve svoje dogodovštine iz djetinjstva.
Bože, ako nije grijeh takvo što moliti, daj mi dar za pisanje knjige, napisala je u svom dnevniku.
I svom voljenom Vatroslavu, prije nego će se udati za njega, pisala je pisma.
Iako je poeziju, eseje i dnevnike počela pisati rano, prvi radovi objavljeni su joj tek početkom 20. stoljeća.
Prvu zbirku pripovijetki i pjesama “Valjani i nevaljali” izdala je 1902. godine, a desetak godina kasnije svjetlost dana ugledao je i čuveni šegrt Hlapić.
Tri godine nakon Hlapića, objavljuje i svoje najvažnije djelo “Priče iz davnina” kojima postiže ogroman internacionalni uspjeh.
“Priče iz davnina” i roman o Hlapiću prevedeni su na engleski, njemački, talijanski, ruski, švedski, češki, ali i na hindi, ukrajinski, bengalski, vijetnamski, perzijski, japanski jezik. Do danas su njena djela izašla u 40 svjetskih jezika te nosi i titulu naše ‘najprevođenije književnice’.
Čak četiri puta je predlagana za Nobelovu nagradu, a postala je i član Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti. Bila je prva žena kojoj je dodjeljena takva čast.
Početak kraja
Sretna karijera i brojni uspjesi pasti će u drugi plan nakon tragedija u privatnom životu. Ivana se 1919. suočila s gubitkom majke Henriette, a zatim, par godina poslije, nakon duge i teške bolesti ostala je i bez supruga.
Kasnije je iskusila i što znači siromaštvo, kada ju je neodgovorno ponašanje sina Ive bacilo u financijski dug. Ivana tada kuću stavlja pod hipoteku i prodaje dio imovine.
Sve to, loše će se odraziti na njeno mentalno stanje, pa će posljednje godine provesti s njegovateljicom.
Ivana se smatrala osobom slabog zdravlja, osjetljivom na živce. Danas, gledajući na njen život vjeruje se da je patila od postporođajne depresije i da se s emotivnim krizama borila sve do smrti.
Obitelj ju je u nekoliko navrata slala u čuvena lječilišta kako bi se izborila s depresijom. Liječnici su tvrdili da je bila iscrpljena, jer je suviše mlada previše rađala. Na kraju, u svojoj 64. godini, u zagrebačkoj bolnici Srebrnjak, Ivana je počinila samoubojstvo.