Nadbiskupima Križiću, Uziniću i Kutleši!
Uvaženi vjernici i ateisti, pedofilija i zlostavljanja su veliki problem društva i crkve ma koliko se skrivao u medijima. U razgovoru sa dvije žrtve a jedna je navodno i komunicirala biskupa Križića i Uzinića, mediji su bili digli veliku pompu ali se nije dogodilo ništa u odnosu crkve nad žrtvama. Pomakle su se neke karike i svijest u čemu ne možemo zatajiti važnost medija. Nažalost mnoge žrtve suosjećaju sa predatorima (Stokholmski sindrom) ali crkva kao institucija nije našla rješenja kako za predatore tako ni za žrtve. Biskupi su tako bezosjećajno do danas gazili ranama ranjivih skupina i optuživali ih da lažu. Pozivali na svoj sud, pa pomoći i savjete ali ponudili Caritasovu pomoć dodatno ponižavajući žrtve. Žrtve se izlaže novim retraumama od kojih se mnogi neće oporaviti cijeli život. Pokušati ćemo vam laički preslikati: kada na rane baciš sol, tada bol počinje još strašnije boljeti a neke i do smrti.
Pozivamo se na riječi mons. Zdenka Križića koji je na prvom susretu sa splitskim-makarskim duhovnicima iznio apel da se ne čude ako se paljenja crkvi od strane izdanih žrtvi i očajnika pojavi u Hrvatskoj kao u svijetu. (ne samo Chile, imamo Irsku, Poljsku, Njemačku, Španjolsku, Francusku). Prvi put se pojavio biskup u Splitu koji je dao na znanje da razumije ljude u kojima su lažni duhovnici ubili Boga, u očaju zapalili crkve jer su im ukrali sve ideale i smisao života. Mnogima je vodstvo crkve uzelo život zauvijek. Velike su ovo riječi jednog svećenika koji se duboko javno zamislio i shvatio koliko mora biti pređena granica da se nekog u koga si vjerovao, kamenuje i zapali.
Od kajanja nema ništa, šteta ima cijenu a cijena je milosrđe prema crkvi koja je na terenu. Crkva i Krist je u žrtvi koju se zaobilazi. Loši svećenici pastiri bez živaca koji su služili sustavu progona žrtvi kao psihopati ne mogu to razumjeti ali njihovi demoni za njima idu kao sjene. Mons. Križić pokazao se kao veličina koja nadilazi sva shvaćanja žrtvi kada je u stanju shvatiti očaj a jedna se žrtva upravo spremala prije pet godina na sličan nepovratan čin što ju je potaknulo da nam pokloni povjerenje. Osoba nije neubrojiva ali ima izuzetne emocionalne ispade i dvije teške psihijatrijske dijagnoze koje otežavaju rad sa ljudima. Također župnik novi je potpuno razočarao jer pored mnogih duhovnika ovaj župnik „prekrižuje ljude, blokira “ a bio je od najvećeg povjerenja zlotvora biskupa Barišića. Nije tajna ni za Splitske vjernike katolike da je korupcija i lavanda mafija stolovala u samom srcu nadbiskupije Splita kao što kažu i Zagreba, ali u Splitu je trenutno malo preraspoređena.
Duhovni centri koštaju milijune €ura a žrtva kao crkva se ne priznaje – tako nam izjavljuje osoba koja svaku večer spava sa svojim ptsp i borderlineom. I ne samo to nego žali što se ikada povjerio crkvenjacima koji su još više pogoršali zdravstveno stanje žrtvi. Ima li hrabrosti i želje biskup Križić susresti se kao što je Papa u običnoj šetnji sa žrtvama Čilea i ponuditi svoju pomoć?!
Naime Papa Franjo je obišao Čile tijekom skandala pa otišao popričati sa kardinalom. Njegov veliki prijatelj kardinal Riccardo Ezzati sa svim biskupima ga je uvjerio da su žrtve lagale o zlostavljanjima. Papa je uvjerenja da ga njegovi osobni prijatelji nebi pomislili lagati novinarima u avionu rekao da žrtve ne postoje i da su lažne. Nakon što su mediji predočili dokaze, o prikrivanjima i javno pustili žrtve da govore preko CNN, papa je ostao šokiran, javno se ispričao žrtvama i odmah od prijatelja zatražio da on njemu ponudi ostavku. Kardinal je i sada na sudu sa 80 godina zbog prikrivanja kao i brojni biskupi kojima je vojna policija upala u samostane i pronašla dokaze o zlostavljanjima i prikrivanjima. Papa se sastao u Rimu sa žrtvama i ponudio od sebe financijsku pomoć tri žrtve, no žrtve su odbile rekavši da više nisu katolici, te da žele naplatiti sudski premasno svoju bol. Doista sudski su dobili milijune sa kamatama kako je sutkinja rekla da svoj život neostvareni obnove.
POZIVA SE BISKUP KRIŽIĆ DA SE KAO PAPA POSEBNO POBRINE ZA ŽRTVE U SVOM DVORU. ŽRTVE VJERUJU DA JE ON ODABRAN DA IH SHVATI.
Hrvatskim žrtvama također biskupi ukrali su vjeru a vjera je vjerniku sve. Nije problem čak niti toliko monstrumsko zlostavljanje koliko dodatni progon farizejske hijerarhije biskupa koja postane još veća agonija, da ti sve rane poslije glavne rane nazovu uzrocima tvojih patnji. Ni danas nakon pustih lažnih obećanja mons. Mate Uzinića na nivo nadbiskupija ne postoje simbolična rješenja za najteže slučajeve, izgubljene slučajeve koji se liječe, i one blokirane koji se ne mogu adaptirati okolini, raditi i osjetiti se prihvaćenima i voljenima. Strašne dijagnoze od shizofrenije do borderlinea i ptsp prate žrtve kao i ovisnosti do ishoda suicida. Mons. Uzinića čak je napao mladi bivši teolog da je sve znao o riječkim slučajevima pedofilije i u Splitu, te da je samo bio glumac koji je i tog sjemeništarca nakon što je ukazao na sablazan otjerao sa fakulteta. Također u Riječkoj okolici su žrtve odbile biti dio katoličke crkve, a Uzinić je rekao da ništa nije skrivao i da bi žrtvama pomogao svakako i financijski. Italo se nazivima pomoći, samo ne znamo dali je itko dobio bar protuvrijednost vozila kojim se voze kako bi stali preživjeli zaista živjeli snove. Uzinić je najavio saziv HBK za ranjive u deveti mjesec ove godine no to se nije dogodilo.
Klero zlostavljanje je specifično i pretvori cijelu obitelj u žrtve jer često „posramljena žrtva“ skriva gotovo cijeli život događaj, mijenja strukturu ličnosti a jedan forenzički stručnjak nam je potvrdio da u Hrvatskoj postoje žrtve fra Gracijana nevjerodostojne jer imaju najteži oblik shizofrenije, ne usuđuju se izgovoriti njegovo ime, a u kući su izgradili oltare. U samom Splitu postoje stravične horor istine ali većina svjedoka koja je jednom pričala za medije je trajno upala u ovisnosti i crkvu smatra sotonskom te svjedoči sve osim svoje traume protiv crkve katoličke. Sotoniziraju i sve duhovnike. Žrtvama je stravično „povjeriti iskustvo“ i to znaju biti uragani emocija ali iz straha da ne sruše obitelji vjeru i da im neće vjerovati žrtve radije naude sebi. Žrtve Gracijana se dijele na: 1. Osobe i djecu koje je poznavao čak i roditelje i 2. Djecu neznanu na koju je nasrtao. Smatra se po procjenama dobrih poznavatelja slučaja da je samo bivši fra Gracijan imao do 100 žrtvi raznih prepada. Od toga samo je četvero progovorilo i to jedna osoba javno sa potpunim identitetom, ali mnogi znaju ostale i oni ne žele o tome govoriti ali su tijekom istrage povjerile bar 20 osoba koje ne žele ni slučajno teretiti crkvu smatrajući da je to bogohulno ili čak opasna institucija. Također postoje i oni koji od tada više nisu vjernici i ne traže ništa od crkve, ni ispriku. Nažalost predviđa se da je većina onih što nisu preživjeli, u raljama ovisnosti i bolesti, te na radost ima i onih koji su to uspjeli na neki način prerasti. Od svih njih samo dvoje je tražilo obećanu pomoć biskupa ali su dodatno poniženi od biskupa Barišića koji ga je nastavio prikrivati od 2003 godine. Naime, dvije žrtve biskup Barišić je i priznao kako je znao sve ali nije shvatio ozbiljno. Opravdana je sumnja da se na nivou Hrvatske mnogo toga skuplja pod tepihom a tepih se svako malo protrese ovisno o “političkoj volji”.
STJEČE SE DOJAM DA JE FINANCIJSKA POMOĆ KAO I MILOSRĐE PREMA ŽRTVI NEŠTO BAHATO. NEŠTO ŠTO NE POMAŽE VEĆ ODNEMAŽE. BISKUPI NIKADA NE PITAJU PRVI KAKO DA TI POMOGNEM ALI TA CRKVA ZNA PITATI DA JOJ SVAKI TJEDAN UDJELIMO FINANCIJE.
Iz žrtvi koje progovore, može se vidjeti konstantno uvjeravanje „da je istina istina“ jer su traumatski bili negirani, odbačeni kao vjerodostojni i uništeni. Oni traže slijepo opsesivno vjerovanje ali nakon što iznesu detalje stradanja. Najteže je žrtvama koje nisu samo zlostavljane od predatora nego progonjene i odbacivane od vlastitih korumpiranih pripadnika crkve duboko u nadbiskupiji. Neki svećenici su se usudili pomoći ali su zatražili da budu zaštićeni i lišeni progona bivših biskupa. Da bi se vratilo dostojanstvo potrebno je hitno da biskupi sa istražnim vijećima, osim odjela za zaštitu, uvrste psihijatra, kriminalistu, životnog arhitekta kojima neće biti cilj zaštita institucije crkve nego otvoreno Kristoljublje u kojem se neće birati a naročito ne pokoravati žrtve svojim ciljevima, nego udovoljiti žrtvama u isključivo njihovim ciljevima jer su bipolarnih emocija, sexualnosti i slomljene. Nadbiskup Križić kao Kristov sluga četvrti je čovjek koji je došao, a do sada su svi gradili zidove diplomacije. Krist nikada nije bio diplomata. Nadbiskup Križić zna da ga čekaju preživjeli sa svojim traženjima da budu prihvaćeni, prijatelji nadbiskupa također znaju da je stanje istinito kao i sam nadbiskup i da neke crkve su se kao Mojsije na čekale 40 godina doline suza.
Biskup mora biti Kristov ili ničiji. Nije isto imati 70 godina i misliti na život i 40 a misliti na smrt. Biskupova moć je apsolutna i svi do sada su radili što su htjeli a na žalost ništa nisu učinili za žrtve što ih opisuje demonskim slugama a ne Kristovim slugama. Njima je život najveća kazna i neka žive demone 150 godina. Žrtve su oni najmanji o kojima Isus govori i zasigurno će se pitati mnoge što su za njih uradili. Kada su brojni bar 20 najbližih kardinala Papu lagali, ne trebamo uopće dovoditi u pitanje laži naših kraljeva laži. I njih čeka “politički trenutak”. No to neće pomoći u sanaciji hodajućih crkvi. Crkva ima veliki problem. Postaje nevjerodostojna. I prije niti godinu ipol dana pod nejasnim okolnostima i optužbama je razriješen župnik Svetog Križa u Varošu što je pogodilo mnoge vjernike, naročito nakon glasina i tračeva koji su odjeknuli da je i on nakon Gracijana pod istragom DORHA. Jedna od žrtvi Gracijana u Varošu je dodatno šokirana i izjavila da ga poznaje, te da bi mu kao vjernik unatoč optužbama htio pomoći jer očito su demoni zauzeli i dobre pastire. Žrtva je izrazila gnjev i ljubav te tražila od drugih svećenika da se bar pobrine za župnika. (žrtva ima Stokholmski sindrom). To podrazumijeva da biskupi dobro zaštite ugled svećenika ali žrtve nisu bitne.
Amen.
Dino Buljan
