Ovo pitanje dotiče duboke i složene teme u vezi s vjerovanjem, crkvom, vjerodostojnošću i moralnim pitanjima. Odgovori zahtijevaju promišljanje o teološkim, društvenim i psihološkim aspektima.
1. Koliko puta Isus Krist zaziva Boga Oca nebeskoga u Bibliji?
Iako često Kršćani ističu sveto trojstvo i trojedinog Boga, mnoge vjernike zbunjuje taj pojam. Iako Krista se smatra Božanskim i otkupiteljem nek stvari vjernike zbunjuju. Isus često zaziva Boga kao “Oca”, a prema različitim izvještajima u Novom Zavjetu, koristi termin “Otac” više od 160 puta. Taj odnos s Bogom Ocem u Isusovim riječima odražava osobnu i blisku povezanost s Božjom voljom. Isus ga spominje u mnogim svojim učenjima, molitvama i posebno u poznatoj molitvi “Oče naš”. To pokazuje da je odnos između Isusa i Boga bio temelj njegove misije na zemlji. Jeli onda sam Isus Bog ili sin Božji?
2. Daje li Isus dojam straha i nesigurnosti?
Iako se Isus u nekim trenucima suočava s teškim izazovima, poput u vrtu Getsemaniju, gdje osjeća duboku tjeskobu pred nadolazećim trpljenjem (Matej 26:39), općenito njegov lik ne daje dojam trajnog straha i nesigurnosti. Isus, iako ljudski, također pokazuje duboko povjerenje u Božju volju, što je važno u njegovoj misiji spasenja. Njegova hrabrost i odlučnost u ispunjavanju Božjeg plana očituju se kroz njegovu sposobnost da se suoči s patnjom i smrću s vjerom u Boga Oca.
3. “Tko mene zataji, ja ću njega pred Ocem Nebeskim” – što to znači?
Ove Isusove riječi (Matej 10:33) govore o važnosti vjernosti Kristu. On naglašava da je obratiti se i priznati vjeru u njega pred ljudima ključno za ispunjenje volje Božje. Isus upozorava da ako netko ne prizna vjeru u njega i ne svjedoči o njemu, tada se ne može nadati Božjoj milosti i spasenju pred Ocem Nebeskim. Ove riječi naglašavaju važnost otvorenog priznanja vjere i neustrašivog svjedočenja. Krist od vjernika trazi da ga u teskim trenucima ne zataje (kao Petar) vec stanu uz njega. To ipak ukazuje da Krist ima Bogovsko prijestolje kraj Oca.
4. Što znači kada Isus kaže Samaritanki da će hram ostati u srcu jer je Bog nevidljiv?
Isusova izjava (Ivan 4:21-24) ukazuje na pomak u razumijevanju mjesta gdje Bog boravi. Naime, on ističe da Božje prisustvo nije vezano samo uz fizički hram ili određeno mjesto, već da je Bog duh i da će pravi obožavatelji klanjati Bogu u duhu i istini, bilo gdje. To se može tumačiti kao nasuprot fiksnim institucijama, uključujući hram u Jeruzalemu, čime Isus ukazuje na unutarnju, duhovnu dimenziju vjere, a ne na vanjske rituale i mjesta. Iako ne negira važnost zajedništva i vjerskih običaja, njegov govor sugerira da prava povezanost s Bogom nije ograničena na fizičko mjesto poput hrama već se nosi u srcu. Tako Krist i kaže da će doći vrijeme, kada Bog neće biti u hramu ni na brdu nego ćemo ga moći samo spasiti u srcu. Jasno daje na znanje da ce kriza hramova biti silna, da ce vjera opstati samo u onih koji ga u srcu imaju i sa njim su.
5. Koliko danas vjernika kaže da vjeruje u Boga, ali ne u Crkvu?
Pojava koja se sve više prepoznaje u modernom društvu je da mnogi ljudi, iako još uvijek vjeruju u Boga, distanciraju se od institucijalizirane Crkve. Ovo je naročito vidljivo u zapadnim i europskim društvima, gdje se istraživanja pokazuju da mnogi ljudi više ne smatraju Crkvu potrebnom za duhovni život. Razlozi za ovo uključuju frustraciju zbog skandala unutar Crkve (kao što su pedofilske afere), osjećaj da je Crkva previše povezana s političkim i društvenim strukturama, ili da ne odgovara na izazove suvremenog života.
6. Je li Crkva dužna obilaziti siromašne i djelima svjedočiti Krista, a bavi se demagogijom?
Prema učenjima Isusa, Crkva bi trebala biti prisna i angažirana među siromašnima, obespravljenima i marginaliziranim, kako bi svjedočila Kristovu ljubav kroz konkretna djela milosrđa. Međutim, postoji percepcija da se Crkva ponekad previše usmjerava na politička pitanja, bogatstvo i institucionalne interese, umjesto na stvarnu pomoć potrebitima. To stvara prostor za kritiku da Crkva ponekad ne živi u skladu s Isusovim učenjima, osobito kad se zanemaruju osnovne duhovne i socijalne potrebe.
7. Zašto Crkva u svijetu gubi na vjerodostojnosti i što ljudi zamjeraju?
Pad vjerodostojnosti Crkve posljedica je nekoliko faktora. Skandali, poput pedofilskih afera i pokrivanja tih slučajeva, ozbiljno su poljuljali povjerenje vjernika u Crkvu. Osim toga, mnogi smatraju da Crkva ne prati promjene u društvu, da je previše fokusirana na tradiciju i vlastite interese, te da ne pokazuje dovoljno suosjećanja i odgovornosti prema ljudskim problemima. Ove percepcije dovode do smanjenog broja onih koji se identificiraju s Crkvom ili uopće prisustvuju bogoslužjima.
8. Može li se reći da je lako obnoviti Katoličku Crkvu nakon pedofilskih afera i smjena kardinala?
Obnova Crkve nakon ovih skandala nije jednostavan proces. Povjerenje mora biti obnovljeno kroz transparentnost, odgovornost i stvarnu promjenu u pristupu. Smjene kardinala i svećenika koji su bili uključeni u skandale mogu pomoći u obnavljanju povjerenja, ali duboka reforma i iskrena pokajanja od strane Crkve potrebna su kako bi se obnovila njezina vjerodostojnost.
9. Zašto je žrtvama bitno obeštećenje? Mogu li bez toga?
Pravda žrtvama pedofilskih skandala često je u obliku obeštećenja, koje nije nužno samo novčano, već i psihološko priznanje patnje. Obeštećenje može biti sredstvo za povratak ravnoteže i priznanje nepravde koja je učinjena. Za žrtve je novac samo simbolički dio procesa oporavka; osjećaj da su njihovi problemi priznati i da im je pružena adekvatna pomoć za ozdravljenje, uključujući psihološku potporu. Time svijest i podsvjest žrtvi ima satisfakciju da je onaj tko je prodao, vratio se na njenu stranu. Žrtve prolaze košmare, PTSP a crkvi je današnjoj problem nositi se sa zagrljajem, agapeom i bavi se potpuno trivijalnim stvarima. Jos tragicnije je da o ovom skrivanom problemu 90% tradicionalnih i fanaticnih vjernika ne zna nista, a i kad zna ne vjeruje da je istinito.
Zaključak
Isusove riječi i djela često nas potiču na dublje promišljanje o vjeri, institucijama i osobnim odnosima prema Bogu i društvu. Današnja Crkva suočava se s izazovima koji uključuju gubitak vjerodostojnosti i potrebe za reformom, no uz istinsko pokajanje i povratak duhovnim osnovama, postoji mogućnost obnove njezine misije u svijetu. Za zlostavljanja je nužno u svim slobodnim zemljama policiji i istražiteljima dati slobodne ruke, a poglavare postavljati sa izuzetnom empatijom bez diplomacije. Crkvu razara diplomacija. Krist nije bio diplomat nego je zastao za svakim tko ga je trazio pa i sada zastaje.
Pripremio Toni Eterović
