Podzemne vode koje cirkuliraju kroz podzemlje kao rezultat otapanja permafrosta mogu transportirati ugljični dioksid i metan do arktičkih jezera i zauzvrat biti emitirani u atmosferu.
Ovaj proces prijenosa stakleničkih plinova povećava učinke klimatskih promjena i sada ga po prvi put kvantificiraju istraživači sa sveučilišta u Umeåu, Barceloni i Linköpingu. Studija je objavljena u časopisu Nature.
Permafrost je tlo koje ostaje zamrznuto tijekom cijele godine u različitim dijelovima planeta, poput Arktika i Antarktika, kao iu visokim planinama i visokim visoravnima.
Trenutna studija fokusirana je na arktička jezera koja se nalaze u sporadičnom području permafrosta u sjevernoj Švedskoj. U ovom području — tipičnom ekosustavu tundre — između 10 i 50 % tla je trajno zamrznuto. Gornji sloj tla iznad permafrosta, aktivni sloj, smrzava se i otapa godišnje.
U ovoj je regiji prosječna godišnja temperatura znatno porasla posljednjih godina i sada je iznad 0 stupnjeva Celzijusa.
To uzrokuje otapanje permafrosta – sa svojom obilnom organskom tvari bogatom ugljikom i stakleničkim plinovima.
Kroz kruženje podzemnih voda, permafrost djeluje kao izvor koji opskrbljuje hidrološki povezana jezera u regiji stakleničkim plinovima. Plinovi se konačno ispuštaju iz jezera u atmosferu.
Do danas se malo znalo o važnosti podzemnih voda na emisije stakleničkih plinova iz arktičkih jezera. Kako bi odgovorili na pitanja o ovom procesu, španjolsko-švedski istraživački tim u trenutnoj studiji koristio je radon – plin koji je bogat podzemnim strujama – kao tragač ispuštanja podzemne vode u jezera.
S.K., foto: pixabay
