Jedan od novijih trendova i fenomena u vrtlarstvu u posljednje vrijeme jesu vertikalni vrtovi. Oni obuhvaćaju čitav skup vrtlarskih tehnika čije glavno obilježje je da biljke umjesto na horizontalnoj rastu na vertikalnoj podlozi. Spomenuti oblik vrtlarenja karakteriziraju mnogobrojne prednosti, kao i specifičnosti koje se očituju u načinu na koji biljke rastu, količini potrebne zemlje i ostalim elementima. Potrebno je istaknuti da je vertikalan rast zapravo prirodan proces za mnoge biljke kao, npr. puzavice koje se uspinju po zidovima ili različite biljke koje mogu rasti u malim rupama koje su ispunjene zemljom na kamenim liticama i sličnim pozicijama. Otac vertikalnog vrtlarstva je francuski botaničar Patric Blanc, a ideju o ovakvom obliku vrtlarstva dobio je nakon što je opazio mnoge biljke koje vertikalno rastu. Iako ovaj oblik vrtlarstva nije povezan s nikakvim ograničenjima, zahvaljujući svojim specifičnim karakteristikama, on predstavlja idealan izbor za malene prostore u kojima može biti isplativ u ekonomskom, estetskom i ekološkom smislu.
Vertikalno vrtlarstvo ima svoje određene prednosti i nedostatke. Pritom najveću prednost predstavlja činjenica da je vertikalne vrtove moguće smjestiti na bilo kojoj lokaciji. To znači da je bilo koji vrt ili dvorište, neovisno o njegovim dimenzijama, moguće urediti na ovaj način. Što se tiče estetike, vertikalne vrtove krasi iznimna ljepota te mogu dodatno ukrasiti eksterijer ili pak interijer nečijeg doma. Osim toga, ukoliko je vertikalni vrt naslonjen na fasadu kuće, tada on funkcionira i kao kvalitetan izolator koji ljeti može prostor održavati hladnim, a zimi toplim. S obzirom na činjenicu da biljke troše ugljikov dioksid, a proizvode kisik, one mogu unaprijediti kvalitetu zraka u vašoj okolini. Nadalje, vertikalni vrt moguće je izraditi na bilo kojoj površini, ma koliko ona bila mala ili velika. Uz dobro planiranje i korištenje odgovarajućih alata i držača, vertikalni vrt može doseći visinu od metar i pol, a također može pokriti i čitav zid kuće.
S druge strane, najveći nedostatak vertikalnih vrtova povezan je s navodnjavanjem. Naime, ovaj tip vrtova brzo se suši, a to je pogotovo naglašeno ukoliko su smješteni na lokacijama gdje su dulje vrijeme izloženi sunčevoj svjetlosti. Osim toga, njih nije moguće micati po volji poput biljaka u vazama. Iz tih razloga preporučuje se kod planiranja ovakvog vrta odabrati stranu koja nije čitavo vrijeme izložena suncu, dok materijal koji koristite ne bi smio biti tamne boje niti izrađen od metala budući da se takvi materijali brzo zagrijavaju i još brže isušuju zemlju. Pored spomenutih nedostataka, potrebno je naglasiti i da posebnu pozornost treba obratiti na način odvodnje suvišne vode ukoliko ovaj vrt planirate imati u zatvorenom prostoru.
Biljke koje sadite vjerojatno će morati biti mini veličine iz razloga što će rasti na ograničenoj količini zemlje u kojoj mogu razvijati korijenje. Osim toga, i sama težina biljke predstavlja bitnu stavku u planiranju, a to dodatno sužava izbor vrsta koje se mogu uzgajati. Nadalje, još jedan nedostatak vertikalnog vrtlarstva predstavlja i činjenica da je ovaj oblik vrtlarstva neuredan i zahtijeva veći trud u održavanju u usporedbi s klasičnim. Osim toga, potrebno je obratiti pozornost i na lišće koje pada te imati na umu i činjenice da iz posuda može padati zemlja, a također može doći i do cijeđenja vode.
Dakle, može se donijeti zaključak kako je vertikalno vrtlarenje zahtjevnije od klasičnog, ali također ima i mnoge specifičnosti i prednosti zbog kojih predstavlja zanimljiv izbor prilikom planiranja vrtlarskih aktivnosti i vrta kojeg želite u svome dvorištu ili pak domu.
Andrea Jakovčević
