Djela umjetnice Arghavani Khosravi nisu samo vizualno zanimljiva već i prepuna društveno-političkih komentara. Svijetle boje i glatka koža stapaju se s neobičnim elementima poput vezanih gležnjeva, bombi, ulomaka skulptura, razbijenih struktura, užadi i ključeva. Postoje stalni simboli za cenzuru, poput brava i maski što odražava kreatoričino iskustvo odrastanja u Iranu. Arghavan je vrlo ambiciozna i znatiželjna, neprestano razvija svoju praksu, kao da pokušava riješiti problem ili možda pronaći rješenje nekih iranskih, pa čak i svjetskih problema. Ona se nedavno iz rodnog Irana preselila u SAD, a za jedne američke novine, govorila je o sebi, o preseljenju te o svojim djelima.
“Da budem iskrena, nisam se suočila s tolikim kulturnim šokom. Mislim da danas, s globalizacijom i internetom, ljudi iz cijelog svijeta koji dolaze iz sličnih kulturnih razreda i generacija imaju životni stil koji se ne razlikuje puno. Jedine čega se mogu sjetiti, što još uvijek nije bio kulturološki šok, ali velika razlika (i olakšanje) bila je ta da sam u SAD-u mogla nositi što god želim javno; više nije bilo obveznog hidžaba (što je nepravedan zakon za žene u Iranu).
Ova umjetnica ima tri diplome,diplomirala je grafički dizajn i magistarski studij ilustracije u Teheranu, nakon što je gotovo 10 godina radila kao grafički dizajner, odlučila je ostvariti svoj san da postane slikar i preseli se u SAD, ali budući da nije imala puno profesionalnog ili akademskog iskustva u tom području, odlučila se prijaviti na godinu dana postdiplomskog studija studijske umjetnosti na Sveučilištu Brandeis (Waltham, Massachusetts). Tijekom te jedne godine napravila je toliki posao koji joj je omogućio da se prijavi na nekoliko diplomskih programa. Na kraju je diplomirala i na diplomskom slikarskom programu Rhode Island School of Design.
Perzijske minijaturne slike uvijek su joj bile jedan od glavnih izvora nadahnuća. Svaki put kad ih pogleda, tvrdi umjetnica, nadahne je jedan aspekt ovih djela, bilo da se radi o njihovoj očaravajućoj paleti boja; njihove skladbe; način prikazivanja figura (nema puno izraza lica, a izražajne osobine uvelike ovise o njihovim pozama i govoru tijela); ili način na koji su arhitektonski prostori prikazani tako da nema perspektive i točke nestajanja, što ima izravnavajući učinak. Kad u taj nestvarni prostor smjesti figure koje su prikazane realno, suprotstavljanje daje osjećaj iskrivljenosti i pomicanja, što se može i metaforički pročitati. To je pomoglo da slike sve više postoje kao 3D objekt, a ne kao 2D površina, što joj je otvorilo potpuno nova vrata i navelo je na eksperimentiranje na različite načine za istraživanje trodimenzionalnosti na slikama.
Još jedna metafora koju koristi za suzbijanje je crveni niz. “Razmišljam o svim povučenim “crvenim crtama” koje se ne smiju nadmašiti” kaže za medije. Te crte simboliziraju autoritarni režim ili tradiciju u patrijarhalnijim društvima, koja su uglavnom usmjerena na restrikcije žena. Najviše ju zanima upotreba vizualnih metafora koje isprva ne izgledaju previše nasilno, ali predstavljaju temeljni osjećaj gušenja ili poremećaja.
“Kad odrastete pod potiskivanjem autokratskog sustava koji ograničava slobodu govora, počinjete razvijati samocenzuru kao obrambeni mehanizam, a ponekad toga niste ni svjesni. Stoga započinjete potiskivati vlastitu slobodu izražavanja kako ne biste upali u nevolje. U seriji Samocenzura bila sam zainteresirana za istraživanje tih tema pomoću simboličkog jezika. Vrijedno je spomenuti da simbolika sama po sebi može biti jedan od alata za zaobilaženje cenzure jer kada koristite simbole i metafore za prenošenje određenih misli uvijek možete reći da je upravo ta misao interpretacija vašeg djela od strane gledatelja, a ne nužno i vaša vlastita ideja. Ali naravno, kada sada koristim simboliku, gdje imam slobodu izražavanja, imam različite razloge za ovaj izbor.” nadodaje.
Vanesa Tenžera, foto:luxmag
