Županijsko vijeće suda u Splitu pod predsjedanjem suca Dinka Mešina je bez puno dvojbi dodijelilo Željku Đekiću zvanom Lika (55) presudu od 38 godina za stravično i okrutno ubojstvo životne partnerice. Đekić se žalio na visoku presudu Visokom kaznenom sudu i Vrhovnom sudu kako nije bio svjestan postupaka te tražio manju kaznu i oslobođenje. Naposljetku, Vrhovni sud mu je smanjio zatvor sa 38 na 35 godina. Vrhovni suci Ileana Vinja predsjednica suda, članovi vijeća. Ratko Ščekić, Ranko Marijan, Melita Božičević Grbić i Perica Rosandić. Tužiteljica ŽDO Julijana Stipišić koja je u raspravnom postupku tražila najstrožu kaznu za djelo i kao poruku društvu prihvatila je 38 godina kao i članovi obitelji nesretno ubijene Vesne. Sudac Dinko Mešin nije mu prihvatio mnogo olakotnih okolnosti, te ih je baš nazvao otežavajućima
SABLAZNO! ĐEKIĆ U ŽALBI PISAO DA ŽENU NIJE UBIO OKRUTNO I TRAŽIO DA MU SE SMANJI KAZNA!
Svoju bivšu partnericu Đekić je usmrtio 30. 11. 2011. u trgovini Lidl u kvartu Split 3. Nakon što je ušao u trgovački centar, prišao joj je sa leđa i nožem s oštricom duljine 18 centimetara monstrumski joj svjestan da žena pati zadao 20 ubodno-reznih rana po tijelu. Klaonici su svjedočili mnogi u Lidla i razbježali se. Najveća tragedija je također da je ubio ženu baš pokraj srednje škole koju je pohađao njihov zajednički sin. Upravo na mjestu zločina su školarci kupovali svoje sendviče pa i sin ubijene. Mladić je ostao u teškom šoku i sa 17 godina su ga sklonili a majku je hitna pomoć još uvijek živu sa teškim za život opasnim ranama i krvarenjima pokušala bezuspješno spasiti.
Najveća tragedija pogodila je obližnje srednje škole i svjedoke centra natopljenog krvlju, te saznanja da je ubijena majka mladića koji pohađa jednu od sklopova tih školi. Ravnatelji su odmah sve poslali kući iz škola i zvali pojačane psihološke pomoći.
Kakav monstrum može svome djetetu na ovako okrutan način masakrirati majku? Najveća žrtva ostao je sin koji je izgubio i majku i oca.
Tužiteljica je dokazala također i puno dublju priču. Osim za okrutno ubojstvo bivše partnerice, Đekić je od rođenja njihova sina 2004. godine Vesnu Perišić ponižavao, novčano iskorištavao i vrijeđao prijeteći smrću, govoreći da će ubiti nju i cijelu njezinu obitelj ako ga napusti. Bio je opsesivno ljubomoran, umišljao je prevare i zavjere imao je kockarske sklonosti. Znao bi u više navrata joj stavljati nož pod vrat a sve je trpio i maloljetni sin, pa je Vesna iz straha nekoliko mjeseci prije pobjegla u Dugopolje svojoj obitelji.
Sudski vještak patologije dr. Antonio Alujević obavio je obdukciju tijela i svjedočio pred sudom sljedeće: – “Pričamo o 20 uboda nožem. Akt ubadanja žrtve trajao je, 16 sekundi, a moj je stav da su tri smrtonosne ubodno-rezne rane u prsni koš koje su oštetile srce i pluća žrtve nastale posljednje ili među posljednjima. Žrtva je sigurno bila u jakom duševnom uzbuđenju tj. u “smrtnom strahu”. Takav strah može u takvim situacijama umanjiti bol jer je tada velika navala adrenalina, ali žrtva je ipak strahovala jer se uspjela u tih 16 sekundi pomokriti od straha. Na intenzitet boli, muke i patnje koja prelazi razinu koja obično prati usmrćenje ukazuje činjenica da se u vrijeme ubojstva žrtva i pomokrila.”
Sudac Mešin mu nije uzeo u obzir olakotnu okolnost da je bio Hrvatski branitelj, ni da se ne sjeća svega, ni da je kao mlad izgubio brata. “Iako je okrivljeni tvrdio da nije zlostavljao svoju žrtvu, tužilaštvo i sud su saslušali svjedoke, članove njezine obitelji, ali i radne kolege koji su potvrdili da im se žalila zbog trpljenja nasilja.”
Željko Đekić je pokušavao manipulirati višim instancama, Visokom i Vrhovnom sudu da se ne sjeća cijelog događaja osim da su se svađali. To je od početka prvog stupnja suda tvrdio, kako nije ubojica jer da je ubojica prvo bi osvetio svoga brata. Plakao je. Đekić je sudu pokušavao prikazati da je on cijeli život žrtva još od kada su mu ubili brata specijalci 1996. Od tada kaže da je bio napadan i da ga progone prijatelji ubojice osuđenog zapovjednika specijalne jedinice Split Vinka Budiše. Iznio je da je bio izložen torturama i pratnji SISovaca. Istina je da je izgubio brata Milenka na brutalan način 1996. ali svi očevici smatraju da se ni krv ne bi proljela da to nije izazvao problematični Željko Đekić.
ŽELJKO ĐEKIĆ JE ČAK “ZAKUHAO” SMRT VLASTITOG BRATA SA SAMO 19 GODINA.
Sudski psihijatar dr. Željko Ključević istaknuo je sudu da je ubojica bio smanjeno ubrojiv prilikom ubojstva. Također uz sve poremećaje koje je naveo psihijatar je zaključio da je itekako ubrojiv i svjestan onoga što je uradio. Psihijatar je čak iznio da bi ubojica mogao ponoviti djelo jer ima trajne promjene ličnosti od njegove dječačke dobi, preko gubitka brata do dvije prometne nesreće.
To što je Đekić rekao da se potpuno ničega ne sjeća i da mu je netko sve obrisao iz glave, psihijatar je objasnio sudu da se radi o disocijativnoj amneziji koja je posljedica samog događaja i nema veze s njegovom ubrojivosti prije počinjenja kaznenog djela. Tijekom vremena može se dogoditi da se u njegovom životu pojavi neki okidač i da se on sjeti što je tada zaista bilo. Većina pacijenata s disocijativnom amnezijom ima odgovarajuće znanje o traumatskom događaju, ali su izgubili epizodički pristup o događaju, pojasnio je vještak.
Tada se Đekić pobunio da želi drugog psihijatra ali mu sudac Mešin nije dopustio.
OPSTRUKCIJA POSTUPKA KOJEG JE VODIO SUDAC SLAVKO LOZINA
Brat od Željka Milenko Đekić (19), smrtno je stradao u pucnjavi koja se dogodila u subotu 26.10.1996. rano ujutro, oko 4 sata, ispred splitskoga noćnog kluba “Palladium” na Poljudu. Službeno je preminuo u 5.30 na Hitnom kirurškom prijemu KBC-a Split. Zabilježeno je i kako je lakše ozlijeđen i njegov 29-godišnji brat Željko, koji je imao posjekline na ruci. No mladi Đekić je dobio metak u zatiljak i to od tadašnjeg zapovjednika specijalne policije Vinka Budiše. Kasnije su istražitelji utvrđivali da se na mjestu zločina događao nered između redarskih frakcija i policijskih, te su drugi specijalci i kolege Budiše uklonili brojne dokaze sa mjesta događa pa i majice, na koncu i pištolj, čime se potpuno otežalo rasvjetljavanju slučaja. Postupak je vodio istražni sudac Županijskog suda u Splitu Stanko Grbavac. Budiša je od početka negirao da je ubio Milenka.
Sudac Grbavac je već sa terena dobio više intervencija da je Budiša branitelj i Hrvat što je u tim godinama bilo izuzetno važno. Također nije mu odredio pritvor a i otkrilo se pomalo da su dolazili se miješati u postupak suci pokojni Vinko Cuzzi i Johan Cipci. Postojala je jasna volja da nitko ne bude odgovoran i da sve ispadne nesretan slučaj. Sudac Slavko Lozina osudio je 2003. godine Budišu za ubojstvo i to sa presudom od 4 godine i 11 mjeseci, kako Budišu ne bi direktno morali sprovesti u zatvor. U optužnici je stajalo kako su se prije ubojstva Budiša i Željko Đekić sukobili u diskoteci “Palladium” u Splitu. Željko je nakon sukoba napustio “Palladium”, a Budiša je pošao za njim pa su se ponovno sukobili pred diskotekom. Tada su se Željku pridružili njegov brat Milenko i nekolicina prijatelja. Milenko je srušio Vinka na pod, malo su se hrvali i ispaljen je metak u zatiljak Milenku. Kažu da je sve “zakuhao današnji ubojica žene” Željko.
Predmet je zadužio čim je došao sa Općinskog na Županijski sud sudac Slavko Lozina. Taj predmet nitko nije htio dirati niti otvarati. Predsjednik suda pokojni Igor Benzon dodijelio je postupak Lozini. Misteriozno je nestao pištolj kao ključni dokaz iz KOPA na sudu a redovno se suđenje Lozine Budiši pretvaralo u predstavu, koju bi posjećivalo 10 specijalaca Budiše, pet novinara i jedan do dva pravosudna policajca koja su na vratima “morali objašnjavati bivšim i aktivnim specijalcima da na sudu nemaju utjecaj i da ih ne može ući više nego ima mjesta. Osobno sam kao insider pratio suđenja. Mislio sam da Lozini neće biti teško Budišu osuditi ali sam i otvoreno vidio da često dolaze u intervencije suci Cuzzy, Grbavac, dva načelnika policije i tadašnji novi zapovjednik specijalne policije koji su imali očekivanja od suca Lozine. Pokušavali su vrlo profinjeno utjecati, na način da im je stalo do Budiše i otvoreno agitiranje da ga se oslobodi. Psihijatar vještak prof. dr. Ivan Urlić također je iznio tešku kliničku sliku Budiše, gdje je čak Lozina ga morao upozoriti “Vi niste branitelj okrivljenika nego vještak”. Sluđen silnim pritiscima Lozina ipak nije dao slobodu Vinku Budiši nego presudu od 4 godine i 11 mjeseci, pošto bi mjesec više značio da automatizmom mora u zatvor. Lozina iz njemu poznatih razloga nije htio iste minute da se Budišu sprovede u zatvor nego da čeka sa slobode poziv na odsluženje kazne.
Mediji su bili šokirani i obitelj jer su očekivali više od 20 godina kaznu, a prijatelji, lobisti i obitelj Budiše su očekivali slobodu. Stalno su se pozivali na nestali ključni dokaz. U sudnici je često Budiša gledao u pod naročito kad bi svjedoci balističari centra “Ivana Vučetić” opisivali “kako je trebao počinitelj prisloniti na zatiljak prije opaljenja” pištolj. Vidjelo se u jednom trenutku kako Budiša doslovno proživljava traumu koja se odvila na cesti. Ubojica Vinko Budiša iako je negirao ubojstvo, davao je auru kako se kaje zbog svega i oči su mu bile natopljene privremeno suzama. Bio je vidljiv PTSP i vraćanje psihološko na mjesto zločina. No ekipa prijatelja što je odradila za njega uklonivši dokaze, učinili su to bez njegove volje i nametnuvši mu “za njegovo dobro” kako će se braniti. Iako je šutio oči su mu govorile, Budiša nije bio hladnokrvni ubojica već se nered oteo kontroli i ni sada se ne zna što su privatno specijalci radili u disko klubu. Jedan svjedok je rekao da je baš osuđeni i tada problematični Željko Đekić terorizirao sa svojom ekipom goste kluba i da je na poziv došao Budiša sa ekipom. Budiša je odslužio zatvorsku kaznu jer je Vrhovni sud na čelu sa sucem Rankom Marijanom potvrdio Lozininu presudu.
Pripremio: Ivan Eterović
