Nekoga metak pogodi i ne bude mu ništa, a nekome prođe pored uha i razboli se na psihozu. Bol se ne može izmjeriti i ona nema cjenu. Izgubljeni odnosi, mladost, brak, otpor traumi, liječenje cijeli život – nema cijenu. Rane zlostavljanja svećenika koji je iskoristio autoritet Boga, poziciju i zaštitu nadbiskupa, radio na odgovornoj funkciji sa povjerenjem onih koji su ga trebali nadzirati su rane koje ostavljaju vječni žig na duši, naročito onih koji su ga do samog kraja branili pa po pritiskom odbacili da ne bi raskrinkao njih.
Naše zakopane traume
Naše emocije su tjelesne, obrađuju se u našim tijelima našim limbičkim sustavom. Zato su djelovanje i emocije tako usko povezani. Budući da doživljavamo svoje emocije unutar tijela, osjećaji su često popraćeni potrebom za djelovanjem. Limbički sustav mozga upravlja našim raspoloženjem, kapacitetom za vezivanjem, libidom, apetitom i ciklusima spavanja. Limbički sustav bilježi i kategorizira sve naše osjetilne informacije kao što su prizori, zvukovi, mirisi, ukusi itd, te ih dvostruko kodira s emocijama i gestama ili pokretima koje povezujemo s tim iskustvom. Zato se naše emocionalne uspomene često pokreću u svijesti starim poznatim mirisom, zvukom, kontaktom očima, okusom, gestom ili senzacijom. Budući da uslijed traume, predfrontalni korteks se privremeno zamrze (djelomično ili potpuno se zatvara zbog stresa i straha) i ne radi svoj posao razumijevanja i procesiranja ‘iskustva’ (čitaj: emocije i osjetilne impresije) na svjesnu razinu i njihovo shvaćanje, zastrašujuća ili traumatska iskustva se ne obrađuju i ne memoriraju na isti način kao i obično iskustvo. Zbog zaleđenosti, ne postoji kapacitet za razmišljanje, analitičku obradu iskustva niti povezivanje/dovođenje u kontekst. Umjesto toga, oni su potisnuti, ‘zaboravljeni’ ili izdvojeni iz svijesti. Kao rezultat toga, osobe s ovom problematikom možda nemaju jasnu sliku o tome što ih muči, nemaju jasna sjećanja ili su fragmentirana, ne znaju jasno osjetiti osjećaje, senzacije, niti ih pretočiti u riječi, verbalizirati. Kamo onda idu svi naši osjećaji ako nam ‘razmišljajući’ mozak ne pomogne da ih razumijemo? Što se događa sa slikama, zvukovima, mirisima, okusima, senzacijama oko nas? Jesu li nestali? Jesmo li ih izmislili?
Bez pomoći prefrontalnog korteksa, sve te emocionalne i senzorne informacije bilježi limbički mozak/tijelo, ali ostaju neobrađene i nesvjesne bez tjelesnog pokretanja. Budući da prefrontalni korteks nije radio svoj posao dovođenja informacija na svjesnu razinu, te emocije i osjetilni utisci su pohranjeni u nama, ali ostaju izvan dosega našeg svjesnog uma,te se kognitivno, kroz razgovor stoga nit ne mogu liječiti. Trauma, može disregulirati i limbički sustav. Disregulacija u našem limbičkom sustavu dovodi do smanjene sposobnosti reguliranja naših emocija. Uglavnom se može manifestirati kao depresija, anksioznost, tjeskoba, nemir, poremećaji raspoloženja, česta napetost/nemogućnost opuštanja i probleme sa spavanjem. Može pridonijeti nemogućnosti reguliranja i uravnoteženja naših emocija, apetita, intimnosti i seksualnog nagona (libido). Kada naš limbički sustav, koji je odgovoran za uravnoteženje naših raspoloženja, postane nereguliran, možemo izgubiti dio svoje sposobnosti da ostanemo uravnoteženi ili da se samoreguliramo.
U našoj emocionalnoj zamrznutosti, stvaramo relacijsku dinamiku koja nam je uzrokovala bol, stalno je ponavljajući, ‘zaglavljujemo’ se na istom emocionalnom mjestu. U odraslom životu, imamo tendenciju ponavljanja dinamike, koja nam je izvorno i uzrokovala bol i ostavljajući nas bespomoćnima, bijesnima ili otupljenima, odvojenima. Budući da se naši osjećaji mogu smrznuti ili odvojiti od svijesti, oni nam ne mogu ukazati što pokreće naše ponašanje, tj. ne možemo osjetiti naš put, prema razumijevanju onoga što radimo. Drugim riječima, naše ponavljajuće ponašanje može biti u velikoj mjeri nesvjesno. Disfunkcionalna dinamika koju ponavljamo i ponavljamo i ponavljamo šalje alarm, putokaz o tome gdje leži zaleđena naša neriješena bol, a ta bol kroz ponavljajuće obrasce traži zacjeljivanje istih. Trauma se ne može ‘samo preboljeti’. Stvarna promjena se mora dogoditi u nama. Trebamo promijeniti našu vlastitu povijest, tako što ćemo je ponovno preispitati pokretanjem tjelesne memorije, uz sigurno, suosjećajno vodstvo terapeuta. Treba vam netko tko je ‘tamo’ bio i isplivao, odledio te unutarnje prostore. Potrebno je promijeniti perspektivu, te osjetiti novo, pozitivno iskustvo. I to je ostvarivo da sve gledate drugim očima. Živčani sustav i alarmni sustav mozga tada će moći vidjeti da je traumatski događaj završen, a mi ćemo prepoznati da smo sigurni i da smo preživjeli. Tada shvaćamo da ipak nismo bili uzrok problema, da je naša sramota i krivnja zbog toga što smo bili ‘pogubljeno, loše’ dijete žrtva zapravo neopravdana. Načini na kojima smo se nosili s traumama je jednostavno bio pokušaj nezrelog, ranjenog djeteta da shvati zastrašujuću situaciju tako što smo preuzeli previše krivice i srama na sebe, jer često zbog zlostavljanja dijete nikada ne prestaje voljeti instituciju, zlostavljača, svoje roditelje, već prestaje voljeti sebe. Žrtva zna tko je njen počinitelj i žrtva zna tko je tretirao kao supočinitelj. Žrtva često više štiti počinitelja ali prezire one koji su ga štitili.
Ne možemo promijeniti ono što je bilo, ali svakako možemo promijeniti ono što jest danas, jer tijelo pamti ono što um zaboravi. Krenimo mjenjati
Eva Kesler, foto Pixabay
