„Rođenje sa zlatnom žlicom u ustima“ – fraza koja se koristi za osobe rođene u bogatstvu i privilegiji, koje od samog početka imaju sve materijalne uvjete za život.
Nekad ti bude žao djece koja su rođena u besprijekornim materijalnim uvjetima, povlaštenom sloju, sa zlatnom žlicom u ustima – kad vidiš koji problemi ih muče. Tako ovih dana u News Feedu društvenih mreža neprestano iskaču vijesti o obitelji Beckham i otuđenju njihova najstarijeg sina Brooklyna.
Ako su tvoji roditelji “self-made” – a u ovom slučaju David i Victoria svakako jesu, svatko u svom području – njihov potomak nikad neće biti taj koji će se sam probiti, jer nema uvjete za to. Odnosno, ima predobre uvjete u životu koji nikad nisu dobra podloga za postati nešto. Nije nikad bio gladan, nikad nije osjetio motivaciju da se izdigne iz siromaštva, srednjeg sloja, da ostvari svoj san. Teško je nadmašiti titulu „sin Davida Beckhama“ – a to onda rađa posebnu vrstu frustracije. Sam Brooklyn za sebe kaže da je odrastao u tjeskobi, unatoč svim privilegijama.
Sinovi najvišeg sloja, milijunaša ili kraljevskih obitelji, poput Brooklyna ili princa Harryja se traže, i vjerojatno neće nikad nadmašiti roditelje. Za takvo privilegirano dijete, Booklyna Beckhama, na Googleu piše da je fotograf, model, modni dizajner, pokušao je biti chef. Ali zapravo nije ništa od toga. I da priča bude još luđa, on koji je sin milijunaša, oženio se za kćer milijardera Nelsona Peltza, glumicu Nicolu.
Čime se bave sin milijunaša i kćer milijardera?
I kao rezultat kombinacije sina milijunaša i kćeri milijardera imamo to da je nastao sukob s roditeljima zbog vjenčane haljine za njihovo vjenčanje koju je mladenka onda morala hitno dati izraditi kod nekog drugog renomiranog dizajnera, a samo vjenčanje je koštalo 4 milijuna dolara. Opterećenost tim površnim stvarima pokazuje nam što nastaje u spoju sina milijunaša i kćeri milijardera; oni kao da su odrastanjem u tim silnim privilegijama postali oštećena roba koji ne znaju koji je njihov identitet. Stječe se dojam kao da ih je ta privilegiranost lansirala u dolinu površnosti u kojoj se bave trivijalnim stvarima koje „obični“ ljudi u borbi za egzistenciju ne mogu priuštiti.
Slučaj Ibrahimović
Fascinantne su one priče o uspjehu koji je nastao iz siromaštva, praznog frižidera, disfunkcionalnih obitelji. Možeš li se izgraditi ako nisi imao težak start? Takav slučaj je definitivno Zlatan Ibrahimović, koji je odrastao u doslovnoj gladi, na ulici, kao dijete migranata – uvjeti kao stvoreni da postaneš kriminalac ili vođa bande. Ipak se uzdignuo iznad tog sloja i uvjeta u kojima je odrastao i postao nogometni virtuoz. Za odgoj svojih sinova u podcastu Slavena Bilića kaže da ih odgaja strogo, bez mobitela do 13. godine, s namjerom da postanu samostalni do njihove punoljetnosti kako ne bi odrasli kao razmaženi bogataši, učeći ih da ne ovise o luksuzu već o vlastitim sposobnostima.
„Stay hungry“
Kod njih nužno nedostaje onaj faktor gladi za uspjehom – jer ako si već rođen na pijedestalu, što ti možeš još postići? Ono što je bila parola Stevea Jobsa, „stay hugry“, nedostaje kod takvih primjera. Oni ne mogu osjetiti glad za uspjehom, jer nikad nisu bili gladni, doslovno ni figurativno. Ne možeš simulirati da ti je bilo teško, ako si od samog početka bio u povlaštenim uvjetima. I zato je teško povlaštenoj djeci – nikad nisu osjetila pravu glad.
Pripremila: Katarina Baričić, prof, foto: express.com
