Da li je jedna od najpoznatijih pjesama Zdravka Čolića zapravo inspirisana bićem iz narodnog vjerovanja? I šta o tome kaže Čolić?
Poći ću u šume da je opet tražim
Uz tišinu rijeke da je mirno sanjam
Tako počinje pjesma Zdravka Čolića „Zvao sam je Emili“. Neko bi rekao – melanholična.
I dok mjesec sija, gledaću u zvijezde
Ne bih li je sreo sretnu i daleku
Ali, ko zaboga traži neku ženu usred šume i to noću? I, pažnja – ona se ne zove Emili, nego pjevač samo kaže da ju je on tako zvao, prenosi portal vreme.com.
Kad sam prije nekoliko godina slušao antropologa Danila Trbojevića u jednom podkastu, tada mi je sinulo – da nije pjevač po šumama tražio osenju, mitsko biće od kojeg svako normalan bježi?
Šta je osenja?
Trbojević, jedan od najboljih poznavalaca folklora i narodnih vjerovanja kod nas, govorio je o liminalnom prostoru oko sela – raskrsnicama, rubu šume, mostovima.
Prostoru koji ima važno mjesto u vjerovanjima, jer ga treba izbjegavati, posebno noću kad pošten svijet spava. A noć nastupa čim padne mrak.
Osenja, koja se ovako naziva na istoku Srbije, a na jugu se zove i omaja, pojavljuje se u obliku životinje, ali i sablasne nevjeste – djevojke raspuštene kose koja ima kozije noge.
U moj je san kô u svoj ušla dom
Zbog nje se dan pretvorio u noć
Tako djeluju opsjena ili omađijanost. Čovjek se izmoren probudi ko zna gdje. Možda ni ne zna da li je sanjao.
Zbog nje, zbog nje izgubio sam sve
Čak i dobre drugove
U vjerovanju, osenja opčini čovjeka tek kad progovori (recimo, kad je nazove Emili). Tada potpada pod njenu vlast i gubi svoju volju.
Kod osenje uvijek postoji pouka – nemoj noću da lutaš kojekuda, nego lijepo spavaj i živi danju, pa će sve biti u redu.
Ali to nas ne vodi mnogo dalje u malom istraživačkom poduhvatu o pjesmi „Zvao sam je Emili“. U njoj bi posebno zanimljivo bilo to što je pripovjedač toliko zaluđen da sam traži osenju, da je omađijan i da je sasvim odustao od svog života.
Pokušaj raspitivanja
Pjesmu je, kao i mnoge Čolićeve, napisao Kornelije Kovač. Sa njom je Čolić pobijedio na takmičenju „Vaš šlager sezone“ 1975. godine, u žestokoj konkurenciji.
Jednom je Čolić rekao da je sam predložio da pjesma počne kao bosanska sevdalinka, kao pohod u potrazi za sanjanom ženom.
Čuveni kompozitor Kovač više nije među živima. Zato sam jednom pitao njegovu kćerku, Kristinu Kovač.
Ona misli da pjesma nije o nekoj konkretnoj osobi, ili barem Kornelije o tome nikad nije govorio. Na pitanje da li je možda nadahnuta narodnim vjerovanjem u osenju, odgovorila je:
„Tako nešto nije isključeno. Volio je Koki da izvlači inspiraciju iz razne literature.“
Idemo dalje. Pišem menadžeru Zdravka Čolića, koji mi u jednom trenutku odgovara: „Imam informaciju iz prve ruke, pitao sam Čolu. Po njegovom sjećanju, Kornelije Kovač sigurno nije napisao tekst inspirisan istočnom Srbijom. Taj pojam osenje nikada nije spominjan.“
Više je, piše, bilo vezano za Kovačev period života u Sarajevu i vrijeme kada je nastupao u Indeksima.
Tja, možda i nije kako sam mislio. Ali narod vjeruje u šta hoće, pa ću i ja vjerovati u šta hoću. Možda ima osenja i oko Sarajeva.
H.B., Foto: Instagram
