Prema autorima dokaze su čuvalo za pravi trenutak. Rusi nikada nisu htjeli pričati koliko je Sovjetski savez gubio ali sada su odlučili progovoriti. Optužuju Njemačku za monstrumske zločine u SSSR koji su počeli tako što su 752 psihijatrijskih bolesnika brutalno poubijali. Također ruski magazin Russia Beyond iznosi studiju da je Sovjetski savez imao milijun izdajnika koji su se pridružili nacistima vjerujući kako će Moskva biti osvojena. Samim time Staljin je psihički obolio, čime ga se na neki način želi amnestirati. Rusija ima dokaze da je Njemačka planirala također Moskvu pretvoriti u ruševinu a oružje je bilo nemoguće jaka propaganda kao i izdajnici Sovjetskog saveza.
IGRA JE POSTALA JASNA, PUTIN STRAHUJE OD NOVOG SCENARIJA KOJEG JE DOŽIVIO STALJIN SA UKRAJINOM I EUROPOM, PA ŽIDOVE ŽELI UZA SEBE KAO SAVEZNIKE. IZNOSI SVE DOKAZE I SVJEDOKE PROTIV NJEMAČKE I UKRAJINSKE POVIJESTI U SSSR.
Iako smo pomislili da je brojanje mrtvih prestalo, ruski magazin sa autorima i povjesničarima objavljuju novo genocidno otkriće kojim se žele dodvoriti Židovima. I ne samo to, iznose kako su bili u Sovjetskom savezu okupirani od Njemaca gdje su ih prodali preko milijun Sovjeta.
Njemački kazneni odredi pobili su planski na okupiranim teritorijima u SSSR-u sedam i pol milijuna ljudi. Pogubljivani su Židovi, Romi, komunisti, kao i građani osumnjičeni za pružanje pomoći partizanima. Za jednog ubijenog njemačkog vojnika bili su u stanju spaliti cijelo selo zajedno s njegovim žiteljima. Pored “eskadrona smrti”, koji su bili specijalno formirani za uništenje Židova i boljševika, u činjenje ratnih zločina bili su umiješani i vojnici trupa SS-a i Wehrmachta. Intenzivno su im pomagali baltički, bjeloruski, ukrajinski i ruski kolaboracionisti.
Njemačke trupe zauzele su Kijev, glavni grad sovjetske Ukrajine, 19. 09.1941. godine, a osam su dana kasnije u gradu počela masovna pogubljenja. Prve su žrtve bila 752 pacijenata lokalne psihijatrijske bolnice.
Neposredno nakon toga na red je došlo židovsko stanovništvo Kijeva. Ljudi su dobili naredbu da se jave 29. 09. u osam sati ujutru u jarugu Babji jar na sjeverozapadnom kraju grada navodno radi popisa i daljnjeg preseljenja. Odbijanje poslušnosti kažnjavalo se smrću.
Na tisuće ljudi išlo je sa stvarima u rukama ususret smrti, bez ikakve svijesti o tome. Oni koji su svoju sudbinu prozreli te ih je uhvatila panika, njemački vojnici na silu su dovlačili. “Mama nas je štitila koliko god je mogla, trudila se da udarci završe na njoj, a ne na nama”, sjeća se Genja Bataševa, koja je sve to nekim čudom preživjela. “Ljudi su čupali kosu, histerično vikali, ludjeli. Odjednom sam ugledala bebu kako leži na zemlji i plače. Fašist joj je prišao i kundakom joj smrskao glavu. U tom sam trenutku vjerojatno izgubila svijest i ne sjećam se što se poslije događalo.”
Na mjestu pogubljenja osuđene su stavljali na rub jaruge, po 30 do 40 ljudi i pucali u njih iz mitraljeza. Hice su zaglušivale glazba i buka aviona koji su letjeli iznad jaruge. Dječica su gurana u ponor još živa. 29. i 30. 09. strijeljano je 33.771 osoba. Na taj su način Nijemci u dva dana uništili gotovo cjelokupno židovsko stanovništvo Kijeva. U Babjem jaru je, prije nego što je Crvena armija oslobodila grad 1943. godine, ubijeno između 70 i 200 tisuća ljudi.
Jedinica 118. policijske brigade upala je u Minskoj oblasti u sovjetskoj Bjelorusiji 22. 03. 1943. godine ujutro u zasjedu partizanske brigade “Ujaka Vase” Vasilija Voronjanskog. U pucnjavi je ubijeno nekoliko vojnika i ljubimac Adolfa Hitlera, prvak Berlinske Olimpijade iz 1936. godine u bacanju kugle, kapetan Hans Woellke. Za partizanima koji su se povukli u selo Hatinj krenuo je 118. bataljun kojeg su činili uglavnom ukrajinski kolaboracionisti (suradnici Hitlera), kao i zloglasni bataljun SS-a Dirlewanger. Poslije kratke borbe selo je napušteno, a kazneni ga je odred odmah opkolio.
Mještani su nasilno istjerani iz svojih kuća vani i satjerani u šupu i zaključani. Nakon što su Ukrajinci zapalili slamnati krov, unutra je nastala panika. Ljudi su počeli vikati, plakati, moliti za milost i nasrtati na zaključana vrata. Kada su nakon nekoliko minuta ljudi izbili vrata i počeli bježati iz šupe, policija je osula paljbu iz automatskih pušaka i mitraljeza.
“Sa svojim 15-godišnjim sinom Adamom našao sam se pored zida, ubijeni građani padali su na mene, još živi ljudi bacali su se u gomili, poput nekog vala, iz tijela ranjenih i ubijenih tekla je krv”, sjeća se Josif Kaminski. “Zapaljeni se krov obrušio, strahoviti, snažni urlik ljudi se pojačavao. Živi ljudi koji su ispod krova gorjeli toliko su vikali i pokretali se da se krov jednostavno okretao.” Kaminski, koji je zadobio teške opekline, nekim je čudom uspio preživjeti, ali je izgubio sina.
U zaključanoj šupi u selu Hatinj bilo je živo zapaljeno 149 ljudi. Od tog su broja njih 75 bili djeca, a najmlađi mališan Tolik Jaskevič imao je svega sedam tjedana. Nakon što su pobili ljude, Nijemci i Ukrajinci opljačkali su, a zatim i spalili selo. Načelnik stožera 118. bataljuna koji je bio na čelu policije tijekom masakra Grigorij Vasjura uspio je sakriti svoju prošlost i nakon rata mirno živjeti u Sovjetskom Savezu predstavljajući se kao veteran. I tako sve do 1986. godine, kada je ovaj 71-godišnji pripadnik kaznenog odreda otkriven i ubrzo nakon toga strijeljan.
Hatinj nije ni prvo ni posljednje sovjetsko selo koje su Nijemci zajedno s njegovim žiteljima sravnili sa zemljom u Drugom svjetskom ratu. Međutim, upravo je ono postalo jedno od najpoznatijih simbola brutalnosti nacista na okupiranim teritorijima SSSR-a.
Na priči o uništenju Hatinja zasnovan je potresan film o Drugom svjetskom ratu “Idi i gledaj” Elema Klimova. “Pomislio sam, svijet za Hatinj ne zna. Za Katyn i strijeljanje poljskih časnika se zna. A za Bjelorusiju ne. Premda je tamo izgorjelo više od 600 sela. Zato sam odlučio snimiti film o toj tragediji”, govorio je redatelj.
U noći između 26. i 27. 02. 1943. godine partizani Alekseja Fjodorova napali su mađarski garnizon, smješten u zaseoku Korjukovka u Černigovskoj oblasti u Ukrajini. Racija je bila uspješna, poginulo je 78 neprijateljskih vojnika, osmorica zarobljena, dignuta u zrak tvornica za obradu drveta, zapovjedništvo, željeznička stanica, most i skladište s gorivom. Pored toga, iz lokalnog zatvora oslobođeno je više od sto zatvorenika. U znak osvete uslijedila je odmazda okupatora koja nije bila usmjerena na partizane, nego stanovnike zaseoka Kurjukovka. 01.03. mjesto se našlo u čvrstoj opsadi odreda SS-a, jedinica 105. mađarske divizije i ukrajinske pomoćne policije.
Pripadnici kaznenih odreda su, navodno provjeravajući dokumente, ulazili u kuće i strijeljali domaćine. Druge su zatvarali u kuće i žive palili, a one koji su uspjeli pobjeći dokrajčivali iz automatskih pušaka. Masovna pogubljenja vršena su u zgradama kazališta, škola, restorana i poliklinika. Tražeći spas 500 ljudi pobjeglo je u crkvu, ali su i tamo ubijeni zajedno sa svećenikom.
“Moja mala kći bila mi je na grudima, kada su počeli pucati u nas u restoranu. Gonili su nas kao stoku na klanje…. Ugledao sam fašista.,… I više se ničega ne sjećam. Moje troje djece su ubijeni. Nisu mogli ni biti ni sahranjeni…. Spalili su ih prokleti krvnici”, riječi su preživjelog Jevgenija Rimara. U dva su dana kazneni odredi spalili oko 6700 ljudi (5612 leševa ostalo je zapravo neidentificirano), što korjukovsku tragediju čini jednim od najstrašnijih ratnih zločina nacista u Drugom svjetskom ratu. Nakon dva tjedna u zaselak je ušla Crvena armija. Osloboditelje, međutim, nije imao tko dočekati.
Dva tjedna kasnije, lokalni seoski starješina je izvijestio Nijemce da je uhvatio sumnjivog čovjeka, možda partizana, i da ga drži u šupi. Kada su Nijemci s mitraljezom na gotovs prišli šupi, iz nje je izašao visok čovjek s naočalama i na lošem njemačkom jeziku rekao: “Ne pucajte. Ja sam general Vlasov.” Bio je to prilično krupan ulov. Andrej Vlasov je zapovijedao Drugom udarnom armijom i ranije se junački borio braneći Kijev i Moskvu.
Ta slava je, međutim, ubrzo nakon ovog događaja potpuno poništena i pomračena sramotom, jer je Vlasov pristao služiti Njemačkoj i stati na čelo takozvane Ruske oslobodilačke armije, sastavljene od sovjetskih zarobljenika koji su se okrenuli protiv vlastite zemlje. Čak i danas se Vlasovljevo ime uvijek asocira izdajom. On je postao simbol kolaboracionizma tako da se sovjetski izdajnici koji su u Drugom svjetskom ratu radili za Njemačku danas zovu Vlasovci (tj. Vlasovljevi ljudi). Činjenica je da su s nacistima surađivali i mnogi drugi sovjetski građani i Rusi po nacionalnosti koji nisu imali veze s Vlasovom.
Sovjetski kolaboracionizam, blago rečeno, nije pretjerano popularna tema razgovora u Rusiji, iako je i to dio njezinog sovjetskog nasljeđa: “Skoro 50 godina se u našoj zemlji prešućuje činjenica kolaboracionizma”, ističe povjesničar Sergej Drobjazko koji iznosi detaljnu analizu u svom radu “Pod neprijateljskim barjakom: Antisovjetske formacije u Wehrmachtu, 1941.-1945.”. I sama činjenica da je bilo sovjetskih građana koji su radije prešli na Hitlerovu stranu i borili se protiv sovjetskih vlasti bila je suviše skandalozna da bi se razmatrala u sovjetskom razdoblju. I to nije bila neka mala skupina “frikova”. “Blizu 1,2 milijuna ljudi – sovjetskih građana i ruskih emigranata – služi u Wehrmachtu, jedinicama SS-a, njemačkoj policiji i odredima naklonjenim Nijemcima (među njima je 700 000 Slavena, 300 000 ljudi iz baltičkih zemalja i 200 000 Turaka, Kavkazaca i ostalih manjih etnosa”, piše Drobjazko.
Ovdje treba imati u vidu dvije važne stvari. Prvo, to ne znači da je svih 1,2 milijuna ljudi zaista ratovalo protiv Sovjetskog Saveza. Većinom su ti ljudi služili u policiji, ili kao vozači, i/ili nisu bili na Istočnom frontu. Drugo, taj broj je prilično malen s obzirom na to da je prema popisu iz 1939. godine prije rata u Sovjetskom Savezu bilo 170.000 milijuna stanovnika. Drugim riječima, ogromna većina sovjetskih građana hrabro se borila protiv nacista i bila vjerna svojoj domovini. Ali, ipak se treba zapitati zašto je toliko mnogo Rusa prešlo na stranu Njemačke?
Sovjetski Savez je prije rata pomalo nalikovao na moćni divovski crveni monolit, posebno izvana, ali je zapravo iznutra imao ozbiljnih problema. Nisu svi Sovjeti, blago rečeno, bili zadovoljni vlašću boljševika, naročito u svjetlu okrutnih represija za vrijeme Josifa Staljina. Povrh toga, početak rata je bio katastrofalan. U ljeto i jesen 1941. nacisti su okupirali ogroman teritorij i krenuli na Moskvu. Mnogi su sumnjali da ona uopće može pružiti otpor.
“Katastrofalni porazi koje je Crvena armija doživjela u ljeto i jesen 1941. godine uzburkali su duhove. Ljudi su već razmišljali o lošem rukovodstvu, o nesposobnosti ruskih vlasti da kontroliraju situaciju, pa čak i o izdaji. Štoviše, u ratu su došle do izražaja mnoge proturječnosti sovjetskog društva…”, naglašava Drobjazko. Dalje on ističe da, s druge strane, “nisu svi koji su stradali od Staljinovog režima našli za shodno prisjetiti se toga u trenutku kada je zemlji prijetila tolika opasnost”.
Oleg Budnjicki, direktor Međunarodnog centra za povijest i sociologiju Drugog svjetskog rata, naglašava koliko je teška bila dilema pred kojom su se našli mnogobrojni kolaboracionisti: “Većinom su postali pomagači nacista u određenim okolnostima… U kritičnoj situaciji su odabrali varijantu za koju su smatrali da je manje zlo, ili koja im je jednostavno mogla spasiti život.” Sovjetska vlast nije činila mnogo da bi se takve situacije izbjegle. Od samog početka rata odnos prema zarobljenim sovjetskim vojnicima bio je nepovjerljiv. Oni su tretirani kao potencijalni izdajnici. To je neke potaknulo da zaista postanu izdajnici.
S druge strane, ističe Budnjicki, bio je tamo i izvjestan postotak ljudi koji su duboko mrzili boljševike te su se borili protiv SSSR-a iz ideoloških pobuda. To su bili emigranti iz nekadašnje “Bijele armije” koji su napustili Rusiju kada su “crveni” pobijedili (premda je samo mali njihov dio prešao na stranu nacista), a također i ljudi s teritorija koje je SSSR aneksirao prije Drugog svjetskog rata, tj. iz bivših neovisnih baltičkih država i s područja zapadne Ukrajine i zapadne Bjelorusije koja su ranije pripadala Poljskoj.
Da je Treći Reich u potpunosti iskoristio ljude koji su željeli ratovati protiv SSSR-a, njegove šanse za pobjedu bi bile daleko veće. “Otpor vojnika Crvene armije bit će slomljen onoga dana kada oni shvate da će im Njemačka donijeti bolji život nego Sovjeti”, rekao je 1942. godine Otto Bräutigam, činovnik u njemačkom Ministarstvu okupiranih teritorija.
Ideja da se potencira “Rusija bez komunista” bila je popularna među pojedinim dužnosnicima Reicha. Srećom po Moskvu, Hitlerova tvrdoglavost je sasjekla tu ideju u korijenu. On nije htio ni čuti za rusku državu koliko god da bi bila antikomunistička ili lojalna njemu. Njegova doktrina je zahtijevala da se uništi SSSR, a ujedno i sama svijest o ruskoj državi, i da se zauzme sav njezin životni prostor. “Najgluplje što se može uraditi na okupiranim istočnim teritorijima je dati okupiranim narodima oružje”, inzistirao je Hitler.
Upravo zbog toga su nacisti kao sredstvo za propagandu sve do 1944. (kada su pali u očajanje) koristili samo Sovjete koji su bili naklonjeni Nijemcima, uključujući Vlasova i Rusku oslobodilačku armiju. Sa zadovoljstvom su bombardirali Crvenu armiju letcima u kojima su pozivali sovjetske vojnike na pobunu, ali su praktički odbijali Vlasovu povjeriti neku učinkovitiju vojnu formaciju. Wehrmacht je imao još jednu rusku formaciju. Bio je to Ruski zaštitini korpus. On je korišten u Jugoslaviji 1942-1944. za borbu protiv lokalnih partizana, ali Hitler nije dovoljno vjerovao Rusima da bi im dozvolio da ratuju protiv SSSR-a.
Sve se to promijenilo u rujnu 1944. kada se Crvena armija približila Njemačkoj. U tom trenutku su nacisti bili već toliko očajni da su koristili sve što bi moglo pomoći očuvanju njihovog carstva. Heinrich Himmler se osobno sastao s Andrejem Vlasovom i odobrio formiranje Odbora za oslobođenje naroda Rusije i njegovih oružanih snaga pod Vlasovljevim zapovjedništvom. Te oružane snage su brojale oko 50 000 ljudi. Nove Vlasovljeve trupe su ratovale protiv Crvene armije samo tri mjeseca – od veljače do travnja 1945. godine. Kao što vjerojatno pretpostavljate, nisu u toj borbi imale naročitog uspjeha. U tom trenutku je nacistička Njemačka već bila osuđena na propast. Nakon njezinog sloma Sovjeti su uhitili Vlasova i sve njegove zapovjednike, brzo ih osudili na smrt, pogubili i zaboravili.
“Po mom mišljenju, ne može biti nikakvog opravdanja za ljude koji su pomagali nacistima, neovisno o njihovim motivima”, kaže Oleg Budnjicki. “Naravno, boljševički režim je bio užasan i nehuman, ali je nacizam, kojem su ti ljudi služili, bio apsolutno zlo.”
Imperij, Russia Beyond
