Evo nekoliko konkretnih dokumenata i izvještaja koji pokazuju da su neki akteri (Britanci, Amerikanci, Vatikan) imali informacije o Holokaustu dok se događao.
1. Riegner telegram
U osmom mjesecu 1942. Gerhart Riegner, iz Svjetskog židovskog kongresa u Ženevi, poslao je telegram (“Riegner Telegram”) u London i New York. On u telegramu prenosi izvještaje koji daju naslutiti da su nacisti pokrenuli plan za masovno istrebljenje Europskih Židova. Ipak, odgovor britanske i američke vlade na telegram je bio neodređen, skeptičan nisu odmah prihvatili sve informacije kao potvrđene.
2. „Black Book of Polish Jewry“ (Crna knjiga poljskog židovstva)
Objavljena 1943. godine, sadržavala je izvještaje o zločinima u Poljskoj o progonu, ubijanjima, životu u getima. Ovaj i slični izvještaji su pridonosili tome da su saveznici znali o razmjerima zločina.
3. US Newspapers – “History Unfolded” projekt
Muzej Holokausta u SAD (USHMM) pokrenuo je projekt “History Unfolded” da istraži kako američki lokalni i nacionalni novinski mediji izvještavaju o stavovima i vijestima vezanima za Holokaust. Pokazuje se da su u mnogim slučajevima izvještaji o ubijanju Židova bili objavljivani, ali su bili diskretno smješteni, ne na naslovnim stranama, a često bez velikih naglasaka. Na primjer, vijest da je više od milijun Židova ubijeno ili umrlo u zemljama pod nacističkom kontrolom bila je objavljena u Chicago Daily Tribune u ljeto 1942. godine, ali tek kao manja vijest.
4. Dokumenti britanske vlade – izvještaji iz 1942.
Postoje zapisi britanske vlade (Public Record Office) iz 1942. koji sadrže izvještaje o “extermination camps” (logorima za istrebljenje), o plinskim komorama i masovnim ubojstvima Židova u Poljskoj. Također, britanski arhivi imaju dokumente koji su korišteni nakon rata za procesuiranje ratnih zločina — žrtve i svjedoci su govorili o iskustvima iz Auschwitza, Bergen-Belsena itd.
5. Vatikan – pisma i korespondencija
Nedavno su otkriveni dokumenti koji pokazuju da je Papa Pio XII. i Vatikan primio informacije o masovnim ubojstvima. Na primjer, pismo od njemačkog jezuitskog svećenika Lothara Koeniga od 14. 12. 1942. govori o informacijama da se Židove dnevno ubija u velikom broju u Poljskoj, da su ljudi odvođeni u logore smrti. Taj dokument pokazuje da Vatikan nije bio potpuno izoliran od vijesti — imao je kanale i izvore koji su mu dostavljali informacije o zvjerstvima.
Ameri, Britanci i Vatikan se brane da su znali ali nisu razumjeli razmjere.
Amerikanci, Britanci i Vatikan nisu bili potpuno neinformirani. Već od 1942. saveznici su imali izvještaje iz Europe (od izbjeglica, pokreta otpora, pa čak i iz Vatikanskih diplomatskih kanala) da Nacisti masovno ubijaju Židove. Ali Ti su izvještaji često djelovali nevjerojatno – bilo je teško povjerovati da se „industrijski“ ubija cijeli narod. Neki su mislili da se radi o ratnoj propagandi (poput one iz Prvog svjetskog rata, kad su kružile izmišljene priče o njemačkim zločinima). Informacije su bile raspršene, nepotpune i bez fotografskih dokaza do kasne faze rata.
Vojni prioriteti “pobijediti prvo, spašavati kasnije”
Saveznici su imali strategiju da je najbrži način da se spasi bilo tko pobijediti Njemačku. Zato su odbijali bombardirati željezničke pruge do Auschwitza ili plinske komore i slati posebne spasilačke misije u okupiranu Europu. Smatrali su da bi to odvuklo resurse od glavnih vojnih ciljeva. Postojala je i latentna antisemitska klima – nisu svi u tadašnjim vladama bili skloni pomoći Židovima. Američko i britansko Ministarstvo vanjskih poslova često su blokirali prijedloge židovskih organizacija za akciju, tvrdeći da bi „to izazvalo dodatne probleme s izbjeglicama“.
Vatikan – politika šutnje
Vatikan (pod papom Piom XII.) znao je dosta o Holokaustu, kroz mrežu biskupa, nuncija i redovnika širom Europe. Ali je odlučio: ne javno osuditi Hitlera i nacističke zločine poimence, već govoriti uopćeno o „nepravdama i zlu rata“. Bojao se da će nacisti odgovoriti odmazdom protiv katolika u okupiranim zemljama (npr. u Poljskoj). Želio je zadržati neutralnost Crkve da bi mogao pomagati „iza kulisa“. No, povijesno gledano, ta se šutnja danas često smatra moralnim neuspjehom.
Antisemitizam i ravnodušnost u Zapadnim društvima
U to doba, antisemitizam nije bio samo njemački fenomen. U Britaniji, Americi, pa i u Crkvi, postojao je latentni antisemitizam i odbojnost prema izbjeglicama. SAD je npr. odbio tisuće židovskih izbjeglica (poznat slučaj broda St. Louis, 1939.). Britanci su ograničili ulazak Židova u Palestinu, čak i nakon što su znali da su u Europi u smrtnoj opasnosti. Drugim riječima: nije da nisu znali nego nisu htjeli vjerovati, ni previše riskirati da pomognu.
Poslije rata – osjećaj krivnje i pokušaji opravdanja
Nakon 1945., kad su savezničke trupe oslobodile logore smrti, užas je postao vidljiv. Tada su mnogi u Washingtonu, Londonu i Vatikanu shvatili razmjere tragedije i započela je duga moralna i politička rasprava o tome tko je što znao i zašto nije reagirao. Iz toga su kasnije proizašli: Konvencija o genocidu (1948.), Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, i jačanje izraelske ideje kao „sigurne domovine“ za Židove.
TE
