Poznati mostarski pjevać Željko Samardžić prošao je grozni period sa 37 godina, a njegov život su obilježile velike tragedije. Pjesme koje vole mnoge generacije i rasprodani koncerti su nešto što svi znaju. Željkov život obilježili mnogi traumatični trenuci. “Svi mi doživljavamo obiteljske i globalne tragedije, iako, dok se ne dogode, čini se da uvijek pogađaju nekog drugog. Sve to ostavlja traga i ožiljke na psihofizičkom zdravlju svakog čovjeka.”
“Ima jedna mudrost koja kaže da sve što ne boli nije život, a sve što ne prolazi nije sreća. Neki teški trenuci mog života ostali su pokopani u ruševinama devedesetih. Od svih tih egzotičnih otoka čija nas ljepota ostavlja bez daha, ne postoji niti jedan koji nije nastao kao rezultat neke prirodne katastrofe. Pokušavam gledati ispred sebe.” – otkriva svoju životnu filozofiju poznati vokalni solist.
Iako taj dio svoje intime ne voli često iznositi po medijima, poznato je da je gubitak sina sa tri mjeseca doživio teško. Nijedan muškarac nikada nije dovoljno star i spreman izgubiti majku, a nije bio ni Željko. Pitali smo ga kako je uspio prebroditi gubitke koji, bez iznimke, razaraju svačiju dušu i tijelo. “Život je, jednosmjerna ulica u kojoj, k retrovizor ne pomaže. Važno je čvrsto držati volan u rukama i vjerovati u smjeru u kojem idete. Gubici najmilijih su bolni, ali ja sam, ni sam ne znam kako, uspio pronaći ohrabrenje i razloge kako i zašto nastaviti. Prolaznost je jedina konstanta u svemu. Htjeli to ili ne, sve dođe i prođe. Na kraju ćemo proći sami.” – kaže Željko Samardžić.
Odlazak od kuće jedna je od najvećih trauma koje se nekome mogu dogoditi. Uz to je u ratu bio i ranjen. Potvrđuje nam i nešto što je, ako znamo da naše tijelo sve osjeća i pamti, samo na prvi pogled šokantno: činjenica da je preko noći osjedio zbog stresova koji su se nadograđivali. “Nije se radilo samo o odlasku od kuće. Valjda je to bila reakcija na sve što se događalo tih dana i mjeseci pred mojim očima, uz strah od onoga što bi se moglo dogoditi. Prije svega strah i briga za djecu i obitelj. Moja najmlađa kći tada je bila još beba. Ljubav se širi poput kuge, ali i mržnja. Bilo je to nesretno vrijeme koje je zaudaralo na barut, mržnju i bol.” – prisjeća se.
Rođen je 03.10.1955. u Mostaru. Njegov otac Milivoje je iz Crne Gore, a majka Nada je Hrvatica iz mostarskog naselja Ilići. Samardžićev otac bio je oficir JNA, što je značilo da se obitelj mnogo selila. Nakon što je prvih sedam godina života proveo u Mostaru, mladi Željko je živio i pohađao školu u Nikšiću, Igalu i Zadru prije nego što se u tinejdžerskim godinama vratio u Mostar.
Prvi put je počeo pjevati u srednjoj školi, a ubrzo je postao poznat u Mostaru kao dobar imitator Kemala Montena. Samardžićeva glazbena aktivnost u tom razdoblju bila je u suštini nešto više od hobija, jer nije izdavao pjesme, a uglavnom je pjevao po kavanama i restoranima uz povremeno sudjelovanje na festivalima. Najbliže uspjehu bio je šlager “Moja Marija je drugačija” koji je postao hit u BIH tijekom 1970-ih nakon što ju je izveo na Prvom aplauzu, festivalu u Banja Luci, ali je najviše zarađivao držeći kafić u Mostaru, u blizini poznatog Starog mosta.
Kada je izbio rat u Bosni i Hercegovini 1992., ranjen je u svom stanu od zalutalog metka. Metak je pogodio ga između lijevog kuka i kičme. Sa suprugom i kćerkom, napustio je grad prolazeći kroz zapadni dio Hercegovine pod kontrolom Hrvata i na kraju došao do Srbije nakon što je prošao Hrvatsku, Sloveniju i Mađarsku. Sa suprugom Majom ima tri kćeri i troje unučadi, a sin mu je umro samo tri mjeseca nakon rođenja što ih je dodatno pogodilo.
“Beograd me je očarao. To je za mene najljepši grad na cijelom svijetu, najljepše stvari su mi se tu dogodile. Ja volim svoj rodni Mostar, ali Beogradu ću do kraja života biti zahvalan što su imali ljubavi za mene kad mi je bila najviše potrebna.”, zaključio je Samardžić koji se upoznao slavnu Marinu Tucaković koja je za njega počela pisati pjesme i pretvorila ga u zvijezdu sa 45 godina života.
Imperij tim
