Ni prvi ni zadnji put da državne službe zakazuju i nikome ne odgovaraju. Uistinu nemamo koga pametnog niti stručnog pitati kada nam je sve jasno u razgovoru sa očevicima. Hoće li se ponavljati, nažalost u razgovoru sa nekoliko racionalnih građana jasno je da hoće jer institucije ne podliježu revizijama i strogim nadzorima nekog nezavisnog tijela.
U Smiljanićevoj ulici u Splitu dogodio se jos jedan propust Centra za Socijalnu skrb i sasvim je izgledno da će se budimo realni to ponavljati. Ovo nije prvi propust, ovo je samo jedan u nizu koji jednostavno nije skandaliziran jer pokojna N.N. stara tek 50 godina nema nikoga za skrbnika ili joj je dodjeljen srkbnik Socijalna služba. U stanu na prvom katu je zivjela neubrojiva sa zatrpanim smećem i zapalio se stan ili je zapaljen no skoro je zapalio cijelu zgradu. Vatrogasci su stigli prebrzo sa čak troje kola i obustavili prosirenje “pakla”. Možda je sreća i u tome što je centar za Vatrogasce svega jedan kilometar udaljen od mjesta tragedije.
Kako nam kažu susjedi pokojnica je bila poznata u gradu kao zapuštena osoba; često se samoozljeđivala; odbijala je pomoć; a od smrada u stanu zaudarala je cijela zgrada. Stanari zgrade od pet katova su nosili maske prije i poslije korone. Prijavljivali su policiji i policija je izlazila na teren pa i socijalne radnice navodno su i htjele pomoći neubrojivoj ženi, smjestiti je ali nije pristajala na psihijatriju niti na drugo mjesto. U ovom slučaju imamo pogibelj i ugrožene građane oko pokojnice koja je “trebala za sebe potpisati da je bolesna”? Stanare koji su mogli se ugušiti ili izgoriti? Tko bi odgvoarao? Nitko.
I kako očekivati da se vjeruje pravnoj državi koja nema sudske izvršitelje da procjene da li se netko u mogućnosti skrbiti za sebe ili je opća smrtna ugroza sebi i drugima? Kako nam zabrinuti susjedi govore, sve je veći broj u Splitu ali doznajemo i u Hrvatskoj mentalno zapupštenih koji žive bez skrbnika ili im je tajni skrbnik Socijalna skrb. Kada bi priznali da su skrbnici morali bi priznati i odgovornost no ta pitanja zato uvijek nastoje zaobići. No, trebate znati da 90 % bolesnih psihoznih i shizofreničnih osoba nije svjesno svoje bolesti, posebno kada nemaju nikoga pored sebe da im osvjesti problem za koji trebaju uzimati dugoročnu terapiju.
I sve funkcionira dok se ne desi tragedija, ubojstvo, suicid, paljevina, bombe – tada se svi ograđuju da nisu znali da je osoba trebala biti duže vrijeme na liječničkim oporavcima. Nažalost naša vjera u bolje sutra pored odbačenih najranjivijih, jako je teško ostvariva sa zakonima koji nisu jasno definirani. Bolesne ljude ne treba stigmatizirati ali ponekada je nužna prisilna hospitalizacija zbog očuvanja sveopćeg društva i zbrinjavanje po Europskim pravilima kada već težimo EU.
Toni Eterović
