Slavni i ugledni novinar meta je pola Hrvatske koja ga nije voljela kao i onih koji su ga voljeli. No prema nekim komentatorima mnogi se hvale kako su ga pretjerano voljeli. Logično je pitanje kakva je to bila ljubav, da je jednostavno čovjek bio u takvom stanju da se baci sa četvrtog kata u dvorište na adresi gdje je živio u Martićevoj ulici? Mislav Bago je uradio jako loš primjer za mnoge depresivne ljude i iako bruji Zagreb o istini vidimo da je u medijima nema. Očito je bio svjesan plana jer je sve najavio ali policija i obucent to službeno može samo nazvati tragičan slučaj. O ovakvim stvarima se ne izlazi kako smo prvi prije svih portala pisali, pa ostali prepisivali. Dakle, mnogi depresivni ljudi na okidaču moraju znati da su voljeni i da moraju odustati od takvog čina jer mnogi koji ih vole to ne žele. Moraju izraziti svoje namjere i sa liječnikom prihvatiti terapijske metode liječenja.
Inače društvene mreže su pune grozota o nesretno preminulom novinaru. Mnogi ga ideološki nisu voljeli a ovo nije trenutak za takve stvari. Bago je bio vrhunski profesionalac, omiljen, gledan ali nažalost novinar se uvijek nekome zamjeri. Novinari su samo ljudi puni problema kao i svaki drugi čovjek. Statusi građana su gnjevni i bijesni pišu grozote čak i linčuju čovjeka koji je očito bio u očajnom stanju i ne tako voljen koliko sada svi za tv ekrane tvrde jer će biti pred tv ekranima uplakani i iznositi o silnoj ljubavi. Voli te onaj koga zaista zanima kako si u najtežem trenutku i tko želi ćuti da si loše, pomoći ti. Najteže je kada ni oboljeli od jedne bolesti koju ima skoro svaki 4. čovjek ne žele si to priznati i uspješno se zavaravaju.
KADA VAM NETKO PIŠE PORUKE OBAVEZNO BUDITE BRZI U ČITANJU. NAJAVE SU ZNAK DA JE OSOBA JAKO LOŠE I NISU ŠALA.
Obavezno kada netko spominje suicid kroz šale shvatite ozbiljno to su riječi američkih psihijatara. Ono što se krije u podsvjesti čovjeka može postati svijest i svi moramo biti tu da otvorimo razgovor. Molitva, čak i pristup psihijatru je kao pristup ginekologu, onkologu, te se mora pristupiti kemijom na kemiju. Opsesivne crne misli u depresiji mogu se izlječiti iako često liječenje traje dugo i neprimjetno. Nije potrebno samo se sedativom kljukati, nego suprotnim ljekovima, zato ne smijemo nakon prve terapije ako je neuspješna odustajati. Čak promjeniti više dok ne nađete liječnika koji je “vaš tip” i krenuti u pobjedu svojih crnjaka.
Molimo sve građane, moli ih žrtva zlostavljanja koju poznajemo na rubu, nemojte to nikada učiniti jer ja sam htio ali svjetlo se pojavi, sutra, sutra i sutra. Vaš život je dragocjen. Možete pobjediti tuge i depresije ali bez alkohola i narkotika. Inače 50% depresivnih ljudi ne liječi svoju depresiju, tj liječe alkoholom i drogama čime dobivaju trenutno kvalitetan efekt. Dugoročno se razboljevaju na bolesti teže od depresije a to je paranoidna psihoza sa čime dolaze i neurološka oštećenja mozga. Na društvenim mrežama građani pišu da je Bago posljednje vrijeme konzumirao sve i svašta i ne štede ga. Nećemo prenjeti sve jer mnogi raznose mržnju do te sulude mjere da je ovo homoseksualni čin. Dakle imate priliku pročitati sedam velikih statusa, poznatih i nepoznatih osoba. Poduži tekst o njemu je napisao ugledni novinar Romano Bolković.
“A sto sad kad te nema tu nisi bitan kad si tu opet nisi bitan i luzer si i sto onda.”, posljednje je što je zapisao Mislav Bago ispod svoje profilne fotografije.
Čitajući to sada, kad ga nema tu, ne u praznoj redakciji na koju je mislio pišući te gorke riječi, nego tu, među nama, vidimo da je Mislav bio u krivu: toliki se od njega opraštaju, prijatelji, gledatelji, političari i ini, toliko je toplih riječi da je sasvim jasno da je Mislav Bago bio itekako bitan.
I kad je bio tu, u svojoj redakciji Nove TV, i tu, na ovom sve tužnijem svijetu koji ovih dana uzima kako već smrt uzima: kao djeca trešnje, birajući najprije one najbolje. I, užasa li, sada kad više nije tu.
Ni na koji način Mislav Bago nije bio luzer.
Pa ipak, posljednje što je o sebi kazao, zadnja njegova refleksija o vlatitoj životnoj situaciji bila je: nebitan si bio tu ili ne, na ovaj ili onaj način . gubitnik si.
Ovo “i što onda” možemo shvatiti dvojako: i kao pitanje i kao odgovor, kao pomirenost s takvom istinom života, ili posljednje pitanje: i što činiti?
Pomirenost s istinom života koji je završio prerano, života koji je okončan tragično.
Feuerbach je napisao da samoubojice sebi ne oduzimaju život; oni samo razgrću privid da su ga ikad imali.
Zašto je Mislav Bago imao dojam da i kad si tu, dok radiš ono po što si poslan na ovaj svijet, a novinarstvo je bilo njegovo poslanstvo, i kad nisi tu, a on već neko vrijeme nije bio tu, zašto je
imao onaj Selimovićev dojam o apsurdnosti života: Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega- da je svaki čovjek uvijek na gubitku?
I dok je bio tu, Mislav je bio bitan: dobio je niz nagrada za svoj rad, onih koje su presudne: nagrada svojih kolega, i jasno je znao da taj rad ima smisla. Pa ipak, napisao je, na kraju, da on to ne osjeća tako, naprotiv, da nije bitan, radio-ne radio. Da je luzer.
Zašto? Pobogu ili dovraga – zašto?
Zašto je Mislav u konačnici u pravu: izgubio je život i tim tragičnim činom – ako samo na tren zastanemo i razmislimo o toj njegovoj zadnjoj napisanoj rečenici o sebi samom – doveo nas je u situaciju da mu moramo dati za pravo.
Valja se zapitati zašto je Bago tako mislio o sebi i životu, svome ili napose, zašto je pitao i odgovorio: i što onda, i, što je jednako važno, što su to trebali učiniti drugi, možda mi, možda netko sasvim određen, da se Bagi, u slici, njegova redakcija, njegov posao, njegov poziv, ne čine praznima i ispraznima, i u riječi, da se ne osjeća luzerom, nebitnim čovjekom koji je nama irelevantan bio on tu ili ne, u toj redakciji, i na ovom svijetu.
Jasno, sad je kasno, ali ova tragedija naprosto obvezuje: a što ako je Mislav trebao pomoć, ako je to naše odobravanje njegova rada bilo površno i u stvari slijepo za njegov vlastiti stav o tom radu, što ako čak i mi, koji smo taj posao s njime dijelili, nismo obratili pažnju na ono što u vlastitom slučaju i predobro znamo (isticati): kolika je cijena tog poziva? Što ako je ovo: biti bitan, značilo naprosto vapaj za jednostavnom ljudskom zainteresiranošću za život prijatelja i suradnika?
Post festum – sve češće svi to pišemo – uviđamo da bismo trebali biti solidarniji, obzirniji, bliži za života onima koje smo gotovo je sigurno iz ovih ili onih razlika, dok su bili tu, zanemarili.
Bagi je trebalo pružiti ruku i izvući ga iz tog problema na vrata, da sam ne potraži taj fatalan izlaz kroz prozor.
Sve češće gledamo otužan prizor osamljenosti velikih ljudi hrvatskog novinarstva, samoće koja može kazati tek: A što vi znadete o mojim ljudskim dramama!, neke vrsti očaja iza privida palucave atraktivnosti života na stranicama, zaslonima i ekranima, i moguće je došlo vrijeme da se ovaj naraštaj novinara zapita o tom očaju. Jer, ima nešto morbidno u onoj priči o kratkom vijeku novinara: kao biva, to je nešto romantično, to izgaranje u angažmanu za bolji svijet. Budalaština kao i ona o boemi kao izvoru pjesništva.
Ninoslav Pavić i ja se o većini bitnih stvari ne bismo složili, no jedno moram Paviću priznati: brinuo je za svoje ljude, i njegova redakcija nikada ni na jednoj fotografiji ne bi bila prazna.
To bi trebalo naučiti iz ovog užasnog, bolnog slučaja: ispraznost najintimnijih profesionalnih i životnih napora koju je Mislav Bago osjećao naša je greška.
Jer Mislav nije trebao sinoć biti na tom previsokom katu, sam.
Trebao je biti negdje, s nekim gdje i s kime bi osjećao da niti je išta izgubljeno, niti je imalo istina da je nebitan.
Zasigurno bi onda Mislav Bago i dalje bio tu.
Bitan.
Ovdje bi trebao komentirati premda ne znam da li se možda pojavilo nešto novo, jer je ovo jako čudno. Umro je novinar Mislav Bago, 49 godina. Svi su mediji puni obavijesti o smrti, ali nitko ne piše od čega je umro. Što je jako čudno. Mogao je umrijeti od srca, ili nakon duge i teške bolesti, ili nakon kratke i teške bolesti. Ali o tome ništa, nema uzroka smrti. Te je počela da se budi mašta i da ljudi spekuliraju, te ovo, te ono. Nije mi jasno zašto se ne objavi pravi uzrok smrti da prestanu špekulacije, vjerujte ja mislim da je tako bolje. Dalje i policija po službenoj dužnosti mora objaviti uzrok smrti.
I što dalje u ovo sumorno vrijeme reci nego parafrazirati legendarnog conte Iva
Jedan po jedan dohodu vlastela
u crnom lijesu noseni od fakina.
Na Mihajlo, kano znak propela
grobove kruni posred ružmarina.
Od jučer portali i sve vjesti bruje o smrti Mislava Bage: nasilna, ne nasilna, suicidna, ne suicidna, ovako je bilo, pa onako. Čovjeka novinara više nema: u raj poveli ga anđeli.
Njegova je smrt nenadoknadiv gubitak za Hrvatsko novinarstvo. Od njega se na društvenim mrežama oprostio i predsjednik Republike. Svaka čast predsjedniče, bio je neizostavan dio svih vaših presica. Svojim ponekad provokativnim pitanjima, uspio je iz takta izbaciti čak i premijera, i sve ostale sugovornike.
Prije tjedan dana, navodno krivnjom sustava, preminuo je Vladimir Matijanić, novinar Indexa. I njegova je smrt izazvala javne rasprave na društvenim mrežama. Još jedan novinar, ode: pisali su portali, neki su čak prizivali ostavku ministra Beroša, i pitaj Boga čiju sve ne.
Novinari su zadužili državu, izvjestitelji, prateći izborne, predizborne kampanje, sve i svakakve događaje.
Tomislav Merčep, zbog svog je zločina, zbog pravomoćne presude, bio osuđen na sahranu bez vojnih počasti: pravdalo se to tada korona mjerama, sve i svačim. Ukoliko umre jedan branitelj, njegova je smrt onako: ispod radara. Činjenica da svakog dana umre 16 branitelja, nešto je što nije vrjedno pažnje, pozornosti. Bezveze: umro je branitelj, možda je bio pijanac, imao PT S P, imao nesređene životne okolnosti, možda je bio loš čovjek.
Hrvatski branitelj nije zadužio nikog, kako god da se zvao. Tu i tamo koji oproštaj suboraca na društvenim mrežama, i zbogom
Javnost se ne opterećuje smrću vitezova, to je nešto što je normalno: umre branitelj, umre netko, pa šta. Umiranje je sastavni dio života.
Umre li pak novinar, poput Bage, o tome će brujati čitava država: o njihovoj smrti, o njihovim suicidima, o okolnostima koje su ih na iste navele, o tome se ne govori. To je tema, o kojoj se ne raspravlja. Njihovi posljednji razgovori, njihova razočarenja ne prenose se, ne iznose se javno. Njihova je to privatnost, nešto što nije vrjedno spomena.
Zašto? Novinari, su stvaraoci, branitelji su branitelji: velika većina, pogotovo onih, koji nisu naplatili svoje sudjelovanje u obrani i stvaranju Hrvatske neovisnosti, nebitni su. Nebitne su njihove uglavnom teške životne priče.
Matijanić, ima životnu priču: ima je i Bago: branitelj Đuro, nema. Neki su pokopani i bez vojnih počasti: obitelj se nije javila ministarstvu, nema vojnog ispraćaja. Veliki gaf obitelji.
Sam oproštaj suboraca na društvenim mrežama, da je pravde, da je u Hrvata pieteta, trebao bi biti alarm. Nikako netko ne piše ništa o ratnom putu preminulog. Gotovo: umro, bio, i kraj.
Laka mu zemlja, kraj. Hrvatsku je branio, uredu, obranio, hvala mu, i zvono nek ga isprati, par suboraca, i to je to.
Hrvatska cjeni poratna postignuća: Hrvatska njeguje poratne priče, zaslužnih novinara, žalopojke Nikoline Ristović, ili kako se već preziva, žalopojke kćeri preminulog Vidoja, majke koja se onesvješćuje, pozlilo joj je: njeguje i svađu Miše Grofa sa snahom: priču majke branitelja koji je počinio suicid, ni jedan portal neće objaviti: da, to nije Vidoje, to nije Matijanić: to je samo neki prolupali tamo pijanac, koji je možda bio u ratu, i to je to.
Priču kćeri čiji je otac bio pred suicidom, borbu suboraca da ga od istog odvrate, sjedeći na telefonima satima, nitko neće objaviti: to nisu tekovine koje se njeguju, nesvjestica Nikoline Ristović, nesvjestica njene svekrve, ponašanje na sahranam estradnjaka, to je uredu.
Suze majke branitelja koji je počinio suicid, su nebitne: njena bol, njeni osjećaji: to nije za portale: bezveze.
16 umrlih vitezova, koji su stvarali sve ovo što svi mi danas uživamo, nisu spomena vrjedne. Vrjedan je Vidoje, njegova smrt, nesvjestice i uživancija ucviljene udovice u skupom bikiniju.
Bravo Hrvatska, tako se čuvaju vitezovi!
Daj pošalji poruku u grupu da se zajebavaš. Da smo papci i da smo najseli na foru. Pa se nađemo oko sedam u kvartu na limunskoj i radleru.
Naša najstarija imala je figuricu štrumfa koji se zvao Bago. Toliko su ga voljele. Na jedan je ročkas dofurao ogromnog snjegovića koji svira i pleše kad god se netko pomakne u sobi. Zadavila sam ga skoro. Ono što mnogi od vas koji ste ga gledali na televizijama ne znate jest da je Mislav bio dobričina kojem nikad nije bilo teško pomoći. I ne samo privatno. Sto puta bi nazvao i pitao: daj, kaj da napravimo za one tvoje koje si objavila na fejsu… i puno puta je pomogao. Taj novinarski napadački gard… to je bio samo posao. Izgubili smo jednog dobrog, dragog i poštenog čovjeka. Prijatelja i brata.
Mimi, koma je ovo sve. Molim te pipsni da nije istina.
Neslužbeno se nagađa da je Mislav Bago, višestruko nagrađivani novinar, institucija hrvatskog novinarstva, kako ga se naziva u medijima, počinio samoubojstvo bacivši se sa 4. kata. Nije nemoguće. Najčešće ljudi koji su izvana humoristični, iznutra su jako žalosni i mračni. Nitko zapravo ne zna što čovjek skriva u dubini duše koliko god bio nasmijan. Stvar podijeljene duše. Nitko ne zna kakav je mrak zaposjeo čovjeka i koliko su u pitanju snažne sile koje ga odvlače u mrak. Mnogi vode borbu s demonima unutar sebe, iako nisu svjesni protiv kakvih se sila bore. Zato što im je nepoznat nevidljivi svijet i duhovna borba koja se vodi protiv čovjeka. Za njegovu dušu. Između Boga i Sotone, vladara ovoga svijeta.
Sotona je kradljivac duše. Sotona oduzima, Isus daje. Borba kakva je nepoznata većini čovječanstva jer odbijaju vjerovati da je Isus Krist, koji nam otkriva duhovne stvarnosti, govorio istinu.
„Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i uništi: ja sam došao da imaju život, i to da ga imaju u izobilju.“ /Ivan 10,10
Na Baginom Fb profilu u opisu stoji: „A što sad, kad te nema tu, nisi bitan, kad si tu, opet nisi bitan i luzer si i što onda“.
Dakle, poruka glasi: Kao čovjek si nebitan i gubitnik. Za života i za smrti. U svakom smislu. I nikome ništa.
Izjava aludira na krajnje depresivno, beznadno, bezizlazno stanje čovjeka. Konstatacija bez rješenja i smisla života. Bez odgovora na pitanje života. Koliko samo suprotno od Božje poruke koju nastoji prenijeti čovječanstvu: Bitan si i pobjednik si u Isusu Kristu! Jer jači je Onaj koji je u vama koji ste ga primili, nego Sotona i svi njegovi demoni koji su u svijetu.
„Jer što god je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet. I ovo je pobjeda koja je pobijedila svijet: vjera naša. Tko je onaj tko pobjeđuje svijet, ako li ne onaj tko vjeruje da Isus jest Sin Božji?“ /1. Ivanova 5,4-5
Za pobjedu se potrebno roditi od Boga, nanovo se roditi, tada nam sve demonske sile, vrhovništva, vlasti, vladari tame ovoga svijeta ne mogu ništa; naprotiv, u Kristu imamo apsolutnu vlast nad demonima koji nam se pokoravaju.
Očito, brojne nagrade mu nisu dale osjećaj vrijednosti i priznanja. Čovjek čovjeku ne može nadomjestiti ono što samo Bog može. Riješiti dubinski problem razdijeljene duše, ispraznosti svega i svrhe života.
Čovjek nije bez svrhe, niti je svrha života njegov posao, ambicije, prosperitet, bez obzira koliko bio uspješan u svojoj profesiji. Svrha života nije zanimanje, karijera, uspjeh, djeca ili obitelj. Svrha života nije dobar život. Svrha života nije ovaj život, nego ŽIVOT VJEČNI.
„A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskoga Boga, i Isusa Krista, koga si poslao.“ /Ivan 17,3
Da smo mu i mi kolege i publika i oni s druge strane mikrofona za života iskazali samo djelić poštovanja, uvažavanja, časti i empatije što se postmortem slijevaju eterom i mrežom, Mislav Bago danas bi vjerojatno bio živ, među nama.
Počivaj u miru Mislave, svoj si mir odavno zaslužio. Najvišom cijenom platio si svoju profesionalnu i životnu strast u zastrašujuće ostrašćenom društvu. Bagin tragični odlazak alarm je za novinarske korporacije da olabave stisak s vrata svojih najvažnijih, a najslabijih karika, a nama Baginim kolegama da stanemo na loptu i da energiju, koju trošimo na međusobna zločesta i zlobna podbadanja, usmjerimo protiv cijeđenja i prešanja novinarskih života u političko-tajkunskom žrvnju. Za račun čega? Nadgrobnih spomenika u 48., 52., 57…!?
Imperij tim
