Donald Trump možda nije uzrok američkog problema ali je njegov najekstremniji oblik. I zato se nameće pitanje: postaje li Amerika zbog njega “slučaj”? Je li moguće da je zaludio mase do te mjere da se svaka izjava prihvaća bez propitivanja?
Zasigurno Trump treba psihijatrijsku pomoć ali on “utapa” tj “spašava” svijet
Njegovi potezi i retorika djeluju kao stalna eskalacija od ideje da zaslužuje Nobelovu nagradu za mir do izjava o teritorijima i odnosima koje zvuče kao da se svijet može preurediti jednostranom odlukom. Spominjanje Kanade, Grenlanda, pa čak i Kube. Odnos prema Venezueli koji ostavlja dojam sirove borbe za resurse, otmica legitimnog predsjednika. Istodobno, otvoreno približavanje Rusiji i distanciranje od Europe, Kanade i NATO saveznika.
Uz to dolazi i poruka prema Ukrajini pomoć ali kroz prizmu interesa. Kao da i rat i mir postaju predmet trgovine. I to ne Američke, nego njegove osobno. Trump traži dijamante, minerale i što će mu dati ako će biti uz Ukrajinu.
U tom okviru, politika prestaje biti strategija i postaje transakcija. A to proizvodi nešto što se više ne može ignorirati- strah. Strah da institucije više nemaju snagu. Strah da su službe podijeljene ili paralizirane. Strah da sustav ne djeluje kao korektiv, nego kao promatrač.
CIA, FBI – simboli stabilnosti danas se u javnom prostoru sve češće percipiraju kao podijeljeni. I to mijenja percepciju moći.
Kako je moguće da čovjek opterećen brojnim istragama i kontroverzama i dalje dominira političkom scenom? Kako je moguće da sustav ne zatvara, nego apsorbira takav stil vođenja? Trump je uništio SAD, uništava Europu i svijet u ime sebe. On radi direktno protiv građana Amerike sa jakim uvjerenjem psihopata da je to za dobro SAD. On vodi privatan rat. Prvo sa sobom, pa ga je prelio na ulice Amerike, pa na cijeli svijet.
Privatni interes nadjačava javni
Njegove odluke često djeluju osobno, a ne državnički. Dojam je da privatni interes nadjačava javni. Istovremeno, socijalna i ljudska prava postaju sekundarna u odnosu na političku borbu.
Paradoks je gotovo simboličan: zemlja izgrađena na ideji imigracije danas vodi politiku koja se okreće protiv doseljenika i to pod vodstvom čovjeka koji je sam dio te priče. U poslovnom svijetu vlada oprez. Filantropi šute. Saveznici kalkuliraju. Kao da postoji neizgovoreni strah ne od odluka, nego od njihove nepredvidivosti.
Tražiti za Gazu milijarde dolara u privatni fond bio je strašan poziv
Pitanje je što njegovo postojanje govori o sustavu koji ga proizvodi i tolerira. Jer ako jedan čovjek može redefinirati odnose, pravila i granice bez jasnog otpora, onda problem nije u njemu.
Problem je u svijetu koji to dopušta. I u masama koje u tome i dalje vide rješenje.
Čovjek koji se usuđuje javno pozvati lidere država svijeta da mu donesu u kešu po milijardu dolara, kako bi bili članovi njegovog odbora za mir u Gazi očito je postao opasan klaun koji javno trguje utjecajem kako će on urediti Gazu.
Nikako nisam protiv Amerike ali protiv Trumpove Amerike sam potpuno i nadam se njegovom brzom odlasku pred ponovljenu istragu FBI gdje nisu njegovi poslušnici.
Toni Eterović
