Dok se vlast hvali gospodarskim rastom, rekordnim prihodima i uspjesima države, građani s mirovinama od 500 eura, plaćama od 1.000 eura i socijalnim primanjima od 450 eura svakodnevno se bore za goli život. Koliko još dugo država može zatvarati oči pred ljudima koji više nemaju od čega živjeti? Želimo pružiti ruke ovim ljudima da zajedno pokrenemo projekt svijesti i da se stalno piše.
Susrećem umirovljenicu s mirovinom od 500 eura. Susrećem prodavačicu koja radi za 1000 eura mjesečno. Susrećem čovjeka koji prima 450 eura socijalne pomoći. I pitam se: kako je moguće da u državi koja se toliko voli hvaliti vlastitim uspjesima ljudi i dalje moraju računati hoće li ovoga mjeseca kupiti hranu, platiti struju ili podići lijekove?
To više nije pitanje statistike. To nije rasprava o postocima, grafikonima i političkim govorima. To je pitanje ljudskog dostojanstva.
Iza svake od tih brojki postoji čovjek. Umirovljenica koja je desetljećima radila i sada u trgovini vraća proizvode na policu jer je prekoračila iznos koji si može priuštiti. Prodavačica koja cijeli dan stoji na nogama, uslužuje druge i na kraju mjeseca jedva pokriva vlastite troškove. Čovjek koji od socijalne pomoći pokušava platiti stanovanje, hranu i osnovne potrepštine, premda mu računica već na početku mjeseca pokazuje da novca neće biti dovoljno.
I onda slušamo kako Hrvatska napreduje.
Kakav je to uspjeh države ako građani jedva preživljavaju?
Vlada ima pravo govoriti o gospodarskim rezultatima. Ima pravo predstavljati rast plaća, zaposlenosti, investicija i državnih prihoda. Ali uz svaku takvu pohvalu mora doći i jedno neugodno pitanje: koliko od tog napretka stvarno osjeća čovjek koji nakon plaćanja stanarine, režija i hrane ostaje gotovo bez ičega?
Nije dovoljno reći da su plaće nominalno porasle ako su u međuvremenu poskupjeli hrana, stanovanje, energija i druge osnovne životne potrebe. Nije dovoljno povećati mirovinu ako umirovljenik i dalje mora birati između grijanja i kvalitetnog obroka. Nije dovoljno govoriti o socijalnoj državi ako ljudi koji nemaju mogućnost dodatno zaraditi žive u stalnom strahu od sljedećeg računa.
Država se ne mjeri samo veličinom proračuna ni brzinom gospodarskog rasta. Mjeri se i time koliko štiti ljude koji se sami više ne mogu zaštititi.
Ako imamo novca za velike projekte, svečanosti, političke kampanje i beskrajna obećanja, onda moramo imati dovoljno političke odgovornosti da na prvo mjesto stavimo i one koji ne mogu pokriti vlastite osnovne potrebe.
Jer što nam vrijedi sva ta velika priča o uspješnoj Hrvatskoj ako dio njezinih građana živi u neprekidnoj neizvjesnosti?
Umirovljenici ne bi smjeli birati između hrane i lijekova
Posebno boli pomisao na ljude koji su radili čitav život, odgajali djecu, plaćali doprinose i gradili ovu državu, a danas svaki euro okreću nekoliko puta prije nego što ga potroše.
Starost ne bi smjela biti kazna. Čovjek koji je cijeli život radio ne bi trebao dočekati godine u kojima se boji otvoriti račun za struju ili otići liječniku zbog troška prijevoza i lijekova.
Mirovina bi trebala značiti sigurnost nakon radnog vijeka, a ne početak svakodnevnog odricanja od osnovnih potreba.
Naravno, iznos mirovine ovisi o godinama staža, uplaćenim doprinosima i drugim okolnostima. Ali upravo je zato zadaća socijalne politike osigurati da ljudi s najnižim primanjima ne padnu ispod granice dostojanstvenog života.
Ne tražimo da svi imaju isto. Tražimo da nitko ne bude prepušten gladi, hladnoći i bolesti samo zato što je ostario ili više ne može raditi.
Što je s radnicima koji rade, a svejedno jedva preživljavaju?
Prodavačica s plaćom od 1.000 eura možda nema status socijalno ugrožene osobe prema svakom službenom kriteriju. Ali neka pokuša od te plaće samostalno podmiriti najam stana, režije, hranu, prijevoz i nepredviđene troškove u skupljem gradu.
Koliko joj ostaje na kraju mjeseca?
Rad ne bi smio značiti samo pravo da čovjek kaže kako je zaposlen. Rad bi mu morao omogućiti da živi od svojeg rada.
Kada osoba radi puno radno vrijeme, a njezina primanja nisu dovoljna za osnovne životne potrebe, problem nije samo u njezinoj osobnoj financijskoj situaciji. To je pitanje kvalitete radnih mjesta, visine plaća, troškova života i učinkovitosti javnih politika.
Ne možemo neprestano govoriti mladima da rade, obrazuju se, budu odgovorni i ostanu u Hrvatskoj ako im istodobno ne nudimo realnu mogućnost da od svojeg rada stvore stabilan život.
Nije svatko siromašan zato što je donio loše odluke. Ponekad čovjek radi, štedi i odriče se svega, a ipak ne može pratiti troškove života.
Socijalna pomoć ne smije biti poniženje
A što tek reći za čovjeka koji živi od 450 eura socijalnih primanja?
Socijalna pomoć postoji zato što postoje ljudi koji se ne mogu sami uzdržavati ili su se našli u okolnostima u kojima im je potrebna podrška društva. To nije razlog za sram. To je jedan od temeljnih razloga zbog kojih socijalna država postoji.
Ali pomoć mora biti stvarna, a ne samo administrativno evidentirana.
Ako čovjek nakon podmirenja osnovnih troškova nema dovoljno za hranu, higijenske potrepštine i lijekove, onda se moramo zapitati jesu li postojeće mjere pomoći dovoljno učinkovite i prate li stvarne životne troškove.
Ne možemo istodobno govoriti o solidarnosti i očekivati da ljudi preživljavaju na granici izdržljivosti. Ne možemo tražiti od njih da budu strpljivi dok se njihova svakodnevica pretvara u neprekidno zbrajanje onoga čega se još mogu odreći.
Siromaštvo nije uvijek vidljivo. Ne nose svi ljudi koji jedva preživljavaju poderanu odjeću niti traže pomoć na ulici. Mnogi šute, skrivaju svoje probleme od susjeda i obitelji, odgađaju liječničke preglede i odriču se svega što nije apsolutno nužno.
A upravo bi ti ljudi morali biti razlog zbog kojeg država preispituje svoje prioritete.
Koliko još dugo vlast može govoriti o uspjesima, a zanemarivati siromaštvo?
Ovdje nije riječ o tome da se negira svaki gospodarski napredak ili da se svaka politička odluka unaprijed proglasi pogrešnom. Riječ je o tome da se uspjeh države mora promatrati i iz perspektive njezinih najsiromašnijih građana.
Ako rastu prihodi, mora se postaviti pitanje kako osigurati da od toga koristi imaju i oni s najmanjim primanjima. Ako se država hvali boljim financijskim pokazateljima, mora objasniti što konkretno čini kako bi umirovljenik mogao kupiti lijekove, radnik podmiriti troškove stanovanja, a socijalno ugrožena osoba imati dovoljno za dostojan život.
Građanima ne trebaju samo konferencije za medije i obećanja o budućnosti. Trebaju im mjere koje će osjetiti na vlastitom računu i u vlastitom hladnjaku.
Potrebno je sustavno jačati najniže mirovine, osigurati da plaće prate stvarne troškove života, unaprijediti ciljanu pomoć kućanstvima koja ne mogu podmiriti osnovne račune te osigurati dostupnost nužnih lijekova i zdravstvene skrbi. Pomoć mora stizati do onih kojima je potrebna, bez nepotrebnog administrativnog iscrpljivanja ljudi koji već žive u teškim okolnostima.
To nisu luksuzni zahtjevi. To su osnovne obveze uređene i odgovorne države.
Sramota nije siromašan čovjek. Sramota je ako ga društvo ostavi samog.
Najlakše je siromaštvo pretvoriti u statistiku. Još je lakše okrenuti glavu i uvjeravati se da je riječ o pojedinačnim slučajevima.
Ali iza tih slučajeva nalaze se stvarni ljudi. Majke i očevi. Bake i djedovi. Radnici koji se vraćaju kući umorni. Ljudi koji su izgubili posao, oboljeli, ostali bez partnera ili se našli u okolnostima koje nisu mogli predvidjeti.
Dostojanstvo ne bi smjelo ovisiti o tome koliko je novca nekome ostalo nakon plaćanja računa.
Zato je krajnje vrijeme da se prestanemo pitati samo koliko Hrvatska zarađuje i počnemo ozbiljnije pitati kako u njoj žive oni koji imaju najmanje.
Vladajući imaju mandat upravljati državom, ali taj mandat nije samo pravo na hvaljenje rezultatima. On podrazumijeva odgovornost za posljedice odluka, za prioritete proračuna i za ljude koji od države očekuju barem minimum sigurnosti.
Može se država hvaliti uspjesima. Može isticati rast, investicije i međunarodne pokazatelje. Ali dok umirovljenica s 500 eura mirovine strepi od sljedećeg računa, dok prodavačica s 1.000 eura plaće računa može li si priuštiti sve što joj treba i dok čovjek sa socijalnim primanjima od 450 eura ne zna kako će izdržati do kraja mjeseca, nijedan politički govor ne može biti važniji od njihove stvarnosti.
Jer prava veličina države ne vidi se samo u onome što izgradi, zaradi ili svečano otvori. Vidi se u tome dopušta li svojim građanima da žive dostojanstveno.
I zato je pitanje jednostavno: mogu li se oni koji se svakodnevno hvale uspjesima napokon pogledati u oči s ljudima koji više nemaju dovoljno za hranu, režije i lijekove?
Ili ćemo i dalje čekati da se siromaštvo pretvori u još jednu statistiku, a ljudska patnja u još jedno predizborno obećanje?
Ljudi ne trebaju sažaljenje. Trebaju pravedniju raspodjelu mogućnosti, sigurnost i državu koja ih neće ostaviti same kada im je najteže.
Hrvatska ne smije biti uspješna samo na papiru. Mora biti zemlja u kojoj čovjek može živjeti od svojeg rada, dostojanstveno starjeti i dobiti pomoć kada više ne može sam. Sve manje od toga nije razlog za slavlje, nego razlog za ozbiljno preispitivanje državnih prioriteta.
Toni Eterović
