15.600 LJUDI UMRLO ČEKAJUĆI INKLUZIVNI DODATAK
Zar je stvarno 15.600 ljudi umrlo čekajući inkluzivni dodatak? U kakvoj bešćutnoj birokraciji živimo? Gdje bolesnik nema vrijednost, nego postaje višak sustava?
Ako su ovo službeno izneseni podaci, ministar za socijalnu skrb mora dati ostavku a i premijer se preispitati kuda ovaj brod plovi. Ovo je sablazan. Ovo je poraz socijalne države i njezine odgovornosti prema najranjivijima.
Sam sam svjedok koliko svaki euro spasa znači bolesniku. Koliko znači za bolju skrb, lijekove, dodatke prehrani i dostojanstveniji život. Ne želim prihvatiti činjenicu da je 15.600 ljudi preminulo, a da nisu dočekali rješenje o pomoći koja im je mogla olakšati svakodnevicu.
Ne želim ne mogu….
Ne tvrdim da je svih 15.600 ljudi umrlo zbog nedostatka novca za liječenje. No netko je službeno prosuo tu brojku. Ali postavljam pitanje: koliko je obitelji ostalo bez pomoći, koliko je bolesnika čekalo dok im je vrijeme prolazilo, a država nije uspijevala riješiti njihove zahtjeve?
Tada živimo u državi koju nikada nisam želio. Osjećam se izdano, prodano i napušteno, kao dio obitelji koje su čekale pomoć za svoje najmilije. Laž je da novac ne vraća zdravlje. Novac ne može pobijediti svaku bolest, ali danas ima presudnu ulogu u mogućnosti liječenja, skrbi i kvalitete života.
Ponekad pokušavamo potražiti pomoć i kod privatnika, čuti drugo mišljenje i pronaći rješenje. U početku je sustav inkluzivnog dodatka krenuo s idejom koja je trebala pomoći najranjivijima. Što se dogodilo? Kako smo došli do toga da ljudi ostanu sami, bez novca, napušteni u administrativnom labirintu?
Kakva je ovo socijalna pravda?
Očekuju se odgovori premijera i ministara jer će svakog normalnog čovjeka s empatijom ova brojka pogoditi. Tko je odgovoran za kaos u socijalnom sustavu? Tko će odgovarati za višemjesečna i višegodišnja čekanja? Tko je odgovoran za to što ljudi nisu dočekali odluku države o pomoći koju su zatražili?
Tko će pogledati obiteljima u oči i objasniti zašto njihovi najmiliji nisu imali državu kao saveznika onda kada im je bila najpotrebnija?
Država se ne mjeri stadionima, političkim govorima i milijunskim projektima. Mjeri se odnosom prema bolesnima, nemoćnima i ljudima koji bez tuđe pomoći ne mogu dostojanstveno živjeti.
Ako socijalna država ne može pravodobno pomoći čovjeku kojemu je pomoć nužna, onda moramo ozbiljno razgovarati o njezinu smislu.
Ovo nije samo pitanje inkluzivnog dodatka. Ovo je pitanje ljudskosti, odgovornosti i dostojanstva.
Ne želim biti dio patki, ovakvih brojki, ovolikih nadanja, ovoliko umrlih, jer sa njima umire nada o normalnoj državi.
Toni Eterović
