Beatrice Pilloud – glavni državni tužitelj kantona Valais na prvi dan nove 2026. morala je na poziv policije juriti na očevid. Dogodila se tragedija u baru Le Constellation u Crans-Montani tijekom novogodišnje zabave, gdje je vatrometnim svijećicama izbio požar i eksplozija koja je uzrokovala oko 40 smrti i više od 115 ozlijeđenih. Bar nije imao obavezne godišnje inspekcije zaštite od požara više od pet godina, Tužiteljica Beatrice Pilloud isključila je sa policijom i vatrogasnim forenzičarima da je vatra podmetnuta, već se radilo o nemaru cijelog osoblja. Zato je dala uhititi dvoje voditelja i suvlasnika.
Katastrofe u klubovima ne događaju se zbog jedne pogreške, nego zbog kombinacije psiholoških zabluda, lošeg upravljanja i nedovoljne obuke redara. – tumači švicarski forenzičar vatrene sigurnosti Daniel Widmer koji je ujedno i vojni zapovjednik pirotehničkog voda.
1. Zašto ljudi nisu spremni na najgore?
a) Normalcy bias (pristranost normalnosti)
Ljudi podsvjesno vjeruju: “Ništa loše se neće dogoditi jer se do sada nije dogodilo.”
U klubovima: požar = “malo dima”, panika = “netko dramatizira”, alarm = “lažni alarm”
Mozak odbija katastrofu jer ona prijeti osjećaju kontrole.
b) Difuzija odgovornosti
Svatko misli: “Netko drugi je zadužen”, “Redari će riješiti”, “Voditelj zna što radi”
U stvarnosti nitko ne reagira na vrijeme.
c) Ekonomski i imidž pritisak
Vlasnici i menadžeri često: izbjegavaju “crne scenarije”, ne žele “plašiti goste”, štede na obuci i ljudima.
Sigurnost se vidi kao trošak, ne kao investicija.
2. Zašto u noćnim klubovima dolazi do tragedija?
Noćni klubovi su visokorizični prostori jer kombiniraju:
gustu masu ljudi
slabiju vidljivost
alkohol i/ili droge
glasnu glazbu (nema verbalne komunikacije)
emocionalno uzbuđenje
često zapriječene izlaze
Kad se pojavi požar ili dim: ljudi ne reagiraju racionalno, slijede masu, ne izlaze, vraćaju se po stvari, guraju prema ulazu kojim su ušli.
Bez usmjeravanja nastaje stampedo.
3. Zašto su redari često nesposobni za evakuaciju?
Jer su: angažirani samo kao “fizička prisutnost” obučeni za:
provjeru ulaza, sukobe i izbacivanje gostiju ali ne i za upravljanje panikom i evakuacijom
Česte greške: ne znaju gdje su svi izlazi, nemaju jasne zapovijedi, viču kontradiktorne upute i sami paničare.
Neobučeni redar u panici = dodatni rizik.
4. Trebaju li voditelji osiguranja razmišljati “katastrofično”?
Da. Apsolutno. To se zove “planiranje najgoreg scenarija” (worst-case planning) i to je temelj profesionalne sigurnosti. Dobar voditelj mora stalno pitati: Što ako nestane struje? Što ako gori iza pozornice? Što ako masa krene prema krivom izlazu? Što ako se redar onesvijesti? Što ako se pojavi dim bez plamena?
Katastrofe se izbjegavaju upravo time što ih se zamišlja unaprijed.
5. Koliko redari trebaju znati o zaštiti na radu?
Ne “osnovno”, ne “minimalno” nego operativno i praktično.
Redar MORA znati: Evakuaciju: sve izlaze (i pomoćne), kapacitet prostora, kako rasporediti ljude, kako razbiti “čep” na izlazu….
Psihologija mase
Ljudi u panici ne slušaju duga objašnjenja već kratke i jasne naredbe
pokazivanje rukom > vikanje
Razlika između dima i otvorenog plamena, kad gasiti, a kad evakuirati, gdje su aparati i koji se koriste
Vlastita uloga: redar ne spašava stvari, ne glumi heroja,njegova zadaća je usmjeravanje ljudi.
6. Što razlikuje siguran klub od opasnog?
Siguran klub: Redovite vježbe evakuacije, Jasan lanac zapovijedanja, Obučeni redari, Otvoreni izlazi, Plan za najgore
Opasan klub: “Nikad se ništa nije dogodilo”, Kaos u odgovornostima, “Dečki s mišićima”, Zaključana / blokirana vrata, Nada da se ništa neće dogoditi
Bez uljepšavanja:
Katastrofe u klubovima nisu nesreće. One su: predvidljive, sprječive, posljedica podcjenjivanja rizika. Voditelji moraju razmišljati pesimistično da bi gosti bili sigurni. Redari moraju biti educirani, ne samo prisutni.
Pripremio Toni Eterović, foto X
