Mate Rimac godinama je u Hrvatskoj predstavljao simbol tehnološkog uspjeha, čovjeka koji je iz garaže stigao do vrha automobilske industrije. Država je stala iza njegovih projekata, Europska investicijska banka financirala je razvoj njegove kompanije, a projekt robotaksija dobio je gotovo 180 milijuna eura bespovratnih sredstava. Danas, međutim, ostaje neugodno pitanje: gdje završava hrabro vizionarstvo, a gdje počinje obećavanje onoga što nije moguće isporučiti?
Rimac je od hrvatskog genija postao simbol velikog državnog ulaganja
Priča o Mati Rimcu godinama se gradila gotovo kao hrvatska tehnološka bajka.
Mladi poduzetnik iz Hrvatske napravio je ono što je u domaćim uvjetima djelovalo gotovo nezamislivo – razvio je električne automobile visokih performansi, privukao međunarodni kapital i izgradio kompaniju koja je postala poznata u svjetskoj automobilskoj industriji.
I tu nema potrebe umanjivati ono što je Rimac stvarno postigao.
Europska investicijska banka je još 2018. s Rimac Automobilima potpisala zajam od 30 milijuna eura za istraživanje i razvoj električnih vozila i komponenti. EIB je tada Rimca opisivao kao inovativnu kompaniju koja želi prerasti u tehnološkog dobavljača za globalnu automobilsku industriju.
Dakle, nije riječ o tome da je netko slučajno došao do novca. Rimac je tijekom godina izgradio ozbiljnu tehnološku i poslovnu priču. Ali upravo zato danas treba postaviti još ozbiljnije pitanje. Što se događa kada se velika poslovna vizija pretvori u projekt koji dobiva stotine milijuna eura javne potpore?
Robotaksi više nije samo privatna poslovna ideja
Najveća kontroverza posljednjih godina nije Rimac Nevera, Bugatti, baterijska tehnologija niti luksuzni automobili u čemu je on postao uspješan, već robotaksi.
Projekt Project 3 Mobility dobio je 179,5 milijuna eura bespovratnih sredstava iz hrvatskog Nacionalnog plana oporavka i otpornosti. Ukupna vrijednost projekta procijenjena je na oko 535 milijuna eura.
Vlada Republike Hrvatske nije taj projekt predstavljala kao običan eksperiment.
2024. premijer Andrej Plenković javno je rekao da je Vlada za projekt osigurala 180 milijuna eura te ga opisivao kao projekt koji predvodi globalne trendove. Govorio je o potpuno autonomnim električnim vozilima, umjetnoj inteligenciji, specijaliziranoj infrastrukturi i novom sustavu urbane mobilnosti.
Drugim riječima, država nije samo promatrala Rimčevu viziju. Država je odlučila uložiti ogroman javni novac u tu viziju. I upravo zbog toga građani imaju pravo pitati što su dobili zauzvrat. Zar niije bolje da se novac dao nepovratno u zdravstvo i socijalu a ne luksuz?
Lucijan Carić upozoravao je puno ranije
Jedan od ljudi koji su od početka javno izražavali skepsu prema tehnološkoj izvedivosti takvih obećanja bio je stručnjak za kibernetičku sigurnost i tehnologiju Lucijan Carić.
Carić je problematizirao tvrdnje o potpuno autonomnoj, odnosno petoj razini autonomije, upozoravajući da je riječ o tehnologiji koja predstavlja iznimno težak tehnološki problem.
Godinama kasnije, kada su se rokovi počeli pomicati, njegove ranije kritike dobile su novu težinu.
Prema izvještavanju 24sata iz petog mjeseca 2026., rokovi za projekt više su puta pomaknuti, dok je Carić i dalje tvrdio da je problem u početno nerealno postavljenim obećanjima.
Ali ovdje treba biti vrlo pošten. Upozorenje da je nešto nerealno nije dokaz da je netko lagao.
Vizionar može pogriješiti.
Poduzetnik može precijeniti vlastite mogućnosti. Inženjerski projekt može zapeti. Tehnologija može kasniti godinama.
A ono što je 2021. izgledalo ostvarivo do 2024. može se pokazati puno težim nego što je itko očekivao.
To je rizik inovacije.
Ali postoji granica između vizije i obećanja
Problem nastaje kada se privatna vizija financira javnim novcem.
Tada pitanje više nije: „Je li Mate Rimac genij?” niti: „Je li robotaksi cool?”
Pravo pitanje glasi: Jesu li država i institucije koje su odobravale novac dovoljno ozbiljno provjerile ono što im je predstavljeno?
Jer gotovo 180 milijuna eura nije novac investitora koji je odlučio riskirati vlastiti kapital.
To je javni novac.
A javnost ima pravo znati:
- što je točno bilo obećano,
- koji su bili rokovi,
- koje su tehnološke pretpostavke stajale iza projekta,
- tko je procjenjivao izvedivost,
- tko je kontrolirao ispunjavanje ciljeva,
- koliko je novca stvarno isplaćeno,
- koji su rezultati ostvareni,
- što je promijenjeno tijekom projekta,
- i što će se dogoditi s javnim novcem ako projekt ne ostvari ono što je ugovoreno.
Rokovi su se mijenjali, a ugovor je izmijenjen
U travnju 2026. Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture objavilo je da je potpisan dodatak ugovoru s Projectom 3 Mobility.
Razdoblje provedbe produljeno je s 31. 03. na 31. 08. 2026. godine, što je usklađeno s krajnjim rokom provedbe NPOO-a. Istodobno je jedan pokazatelj vezan uz dodjelu potpore za istraživanje i razvoj uklonjen, dok Ministarstvo naglašava da rezultat projekta – potpuno autonomno električno vozilo pete razine autonomije – ostaje nepromijenjen.
To je ključan trenutak.
Jer kada se rokovi, pokazatelji i ugovori mijenjaju, javnost ne bi trebala dobivati samo promotivne poruke.
Treba dobiti potpunu bilancu projekta.
Je li Rimac prevarant?
Tu dolazimo do najtežeg pitanja.
Je li Mate Rimac prevarant s namjerom?
Na temelju javno dostupnih podataka ne bi bilo odgovorno napisati da jest. Za takvu tvrdnju trebalo bi dokazati nešto puno ozbiljnije od neuspjeha projekta.
Trebalo bi dokazati da je netko znao da ono što predstavlja nije ostvarivo, a ipak je svjesno obmanjivao druge kako bi pribavio novac ili drugu korist.
To nije isto što i pogrešna procjena.
Nije isto što i kašnjenje. Nije isto što i tehnološki neuspjeh. Nije isto što ni odustajanje od dijela projekta.
Zato je možda puno poštenije postaviti pitanje: Je li Mate Rimac neuspješni vizionar koji je obećao više nego što je tehnologija u tom trenutku mogla isporučiti – ili je u pojedinim fazama projekta javnosti i institucijama predstavljena slika koja je bila pretjerano optimistična?
Na to pitanje odgovor ne bi trebala dati ni politika, ni Rimčevi obožavatelji, ni njegovi protivnici.
Odgovor trebaju dati dokumenti.
Mediji sada imaju vlastiti problem
Postoji još jedan sloj ove priče o kojem se premalo govori.
To je odgovornost medija.
Godinama se Mate Rimac predstavljao kao „mladi genij”, „hrvatski Elon Musk”, čovjek koji mijenja automobilsku industriju i dokaz da Hrvatska može biti tehnološka sila.
Takve priče privlače publiku.
One su pozitivne.One stvaraju nacionalni ponos. Ali novinarstvo ne smije biti samo slavljenje uspjeha.
Ako mediji nekoga godinama predstavljaju kao genija, onda moraju imati hrabrosti postaviti pitanje i kada se pojave problemi.
Novinar nije PR služba poduzetnika.
Ako je projekt uspješan – treba ga pohvaliti. Ako nije – treba istražiti zašto. A ako je financiran javnim novcem – onda javnost mora imati pravo na maksimalnu transparentnost.
Bugatti, luksuz i Hrvatska koja teško živi
Rimčeva javna slika dodatno je zanimljiva zbog kontrasta koji postoji između njegova poslovnog svijeta i svakodnevne Hrvatske.
S jedne strane imamo luksuzne automobile, Bugatti, milijunske proizvode i prezentacije najskuplje tehnologije. S druge strane imamo građane koji teško plaćaju stanarine, kredite, režije i hranu.
Samo po sebi nije nikakav grijeh biti bogat.
Nije problem ni promovirati luksuzne automobile.
Poduzetnik koji je izgradio privatnu kompaniju ima pravo poslovati na tržištu. Ali kada država istodobno u njegov projekt ulaže gotovo 180 milijuna eura javnog novca, onda se percepcija mijenja.
Tada građanin ima pravo pitati: Što je moj novac omogućio?
Ako je Rimac pogriješio – treba to priznati
Možda će se jednog dana pokazati da je cijela priča puno jednostavnija.
Možda je Mate Rimac iskreno vjerovao da može napraviti nešto što je u tom trenutku izgledalo gotovo nemoguće.
Možda je vjerovao da će razvoj umjetne inteligencije, senzora, softvera i autonomne vožnje napredovati dovoljno brzo. Možda je jednostavno pogriješio u procjeni vremena.
Ako je tako, to nije kriminal. Ali jest poslovna i javna lekcija.
Posebno za Hrvatsku.
Jer država ne smije svoje razvojne politike graditi na tome koliko je neki poduzetnik popularan, koliko dobro izgleda njegova priča ili koliko ga vole svjetski investitori.
Država mora imati vlastite stručnjake koji će pitati ono najneugodnije: „A što ako ovo ne uspije?”
A ako su postojala svjesna lažna obećanja?
Ako bi se dokumentima dokazalo da je netko unaprijed znao da ključni ciljevi nisu ostvarivi, a ipak ih je predstavljao kao ostvarive kako bi dobio javni novac, tada više ne govorimo samo o neuspješnom poduzetničkom projektu.
Tada bi institucije morale ozbiljno ispitati odgovornost.
Ali taj zaključak mora doći nakon dokaza, a ne prije njih.
I upravo zato je najpošteniji zaključak zasad vrlo jednostavan:
Ne znamo je li Rimac bio prevarant. Znamo da je dao velika obećanja, da je država iza njih snažno stala, da je za projekt dodijeljeno gotovo 180 milijuna eura bespovratnih sredstava i da su se pojavili ozbiljni problemi s rokovima i provedbom.
To je dovoljno da se postave pitanja.
Najvažnije pitanje možda uopće nije Mate Rimac
Na kraju, možda će se ova priča pokazati puno važnijom od samog Rimca.
Jer ako je Rimac samo poduzetnik koji je pokušao napraviti nešto revolucionarno i nije uspio u predviđenom roku, onda imamo jednu priču.
Ako je država financirala projekt bez dovoljno kvalitetne neovisne provjere izvedivosti, imamo drugu. Ako su mediji nekritički promovirali obećanja bez dovoljno provjere, imamo treću.
A ako se ikada dokaže da je bilo svjesne obmane radi pribavljanja javnog novca, onda imamo potpuno četvrtu priču.
Treba otvoriti dokumente.
Treba usporediti obećano i ostvareno.
Treba objaviti svaki rok, svaku izmjenu ugovora i svaki euro koji je isplaćen.
I treba pitati one koji su odlučivali: Tko je provjerio da je Rimčev san stvarno izvediv prije nego što mu je Hrvatska dala gotovo 180 milijuna eura?
Jer ako je Rimac bio vizionar koji je pogriješio, moramo znati zašto je država vjerovala njegovoj procjeni. Ako je projekt uspješan, građani trebaju znati što su dobili.
A ako nije, građani imaju pravo znati tko je pogriješio i tko za tu pogrešku odgovara.
Pripremio Toni Eterović
