Istraživanje objavljeno ovaj tjedan u časopisu Science nudi dosad najjasniju sliku odjekujućih posljedica smanjenja broja kopnenih sisavaca na hranidbenim mrežama u posljednjih 130.000 godina.
Ilustracija koja prikazuje sve vrste sisavaca koje bi danas nastanjivale južnu Kaliforniju (gore), Novi Južni Wales, Australiju (u sredini) i središnju Kolumbiju (lijevo) da nije došlo do smanjenja područja rasprostranjenja i izumiranja uzrokovanih ljudskim djelovanjem od kasnog pleistocena do danas.
Nije lijepa slika.
“Iako je oko 6% kopnenih sisavaca izumrlo u to vrijeme, procjenjujemo da je više od 50% web poveznica s hranom sisavaca nestalo”, rekao je ekolog Evan Fricke, glavni autor studije.
“A sisavci koji će najvjerojatnije nestati, kako u prošlosti tako i sada, ključni su za složenost hranidbene mreže sisavaca.”
Mreža ishrane sadrži sve veze između grabežljivaca i njihovog plijena u zemljopisnom području. Složene hranidbene mreže važne su za regulaciju populacije na načine koji omogućuju suživot većeg broja vrsta, podržavajući biološku raznolikost i stabilnost ekosustava, ali smanjenje broja životinja može degradirati ovu složenost, potkopavajući otpornost ekosustava.
Iako je smanjenje broja sisavaca dobro dokumentirano obilježje krize bioraznolikosti – s mnogim sisavcima koji su sada izumrli ili opstaju na malom dijelu svojih povijesnih geografskih područja – nije jasno koliko su ti gubici degradirali svjetske prehrambene mreže.
Kako bi shvatio što je izgubljeno iz hranidbenih mreža koje povezuju kopnene sisavce, Fricke je predvodio tim znanstvenika iz Sjedinjenih Država, Danske, Ujedinjenog Kraljevstva i Španjolske koji su koristili najnovije tehnike strojnog učenja kako bi odredili “tko je koga pojeo” od prije 130.000 godina do danas.
S.K., foto: Oscar Sanisidro/Sveučilište Alcalá
