Problem zaštićenih najmoprimaca u Hrvatskoj vuče korijene iz razdoblja bivše Jugoslavije, kada su određenim vlasnicima privatnih stanova dodijeljeni stanari s trajnim pravom stanovanja i kontroliranim najamninama. Ova praksa, uvedena nakon Drugog svjetskog rata, imala je za cilj osigurati stambeni prostor široj populaciji, ali je rezultirala dugotrajnim ograničenjima prava vlasnika nekretnina. Mnogi su od patnji umrli, a mnogi zaštićeni stanari su uspjeli na kriminalne načine sa gradskim ocima otkupiti tuđe nekretnine bez prava prvootkupa vlasnika. Ovaj kriminal je jako veliki, no ignorira se. U njega je umješana i administracija grada Splita i Zagreba. Čak su mnogi zaštićeni stanari znali vlasnicima prkositi da kako su uopće mogli zaraditi dva stana ili dvije kuće. Vlasnici kojima su djedovi bili prvi obrtnici, trgovci, naročito skloni vjeri bili su lišeni imovine i na tome je ostalo u Hrvatskoj. Recimo Vila Dalmacija je oteta Titova vila od obitelji splitskog Židova Franje Schillera koju je izgradio 1914. godine.
VLADA VLASNICIMA NUDI ZA KUPNJU STANOVA POLU TRŽIŠNU CIJENU, UMJESTO DA ZA PRETRPLJENU BOL I PATNJU DODATNO UVEĆA CIJENE NEKRETNINE I SOCIJALNE SLUČAJEVE ZAŠTITI ILI ZBRINE.
Ono što su prošli djedovi, stravična je nepravda i otimačina u kojoj sada vlada Hrvatske pogoduje stanarima da za dobru stimulaciju napuste tuđe stanove i presele se. Svo vrijeme ni od medija vlasnici nisu uživali podršku, ali budimo iskreni ma koliko je nekima Jugoslavija bila draga, otimati tuđe i prisilno useljavati ljude, stvaralo je veliko neprijateljstvo među narodom. Zapravo Jugoslavija je trebala osigurati svoje stanove onima koji nemaju ili kao što Hrvatska nije osigurala podstanarstva građanima, naći socijalna riješenja. Problem je što postoje ljudi teškog zdravstvenog i socijalnog statusa koji ne žele izaći iz nekretnina vlasnika, a vlada se nije obavezala vlasnicima isplatiti tržišnu cijenu nekretnine kao ni duševne boli, nego polovičnu. Time vlasnici pribjegavaju ustrajanju traženja svoga nazad. Jako je naivno očekivati da će se sada dogvoriti suprotne strane što se nisu 50 godina dogovorile. Jednostavno, čovjek je zaštićen u tvojoj kući zakonski i moraš paziti hoćeš li mu reći krivu riječ da te ne prijavi svom komitetu.
Nakon rata, država je nacionalizirala višak stambenog prostora, često dodjeljujući stanove novim stanarima bez suglasnosti vlasnika. Ovi stanari su stekli stanarsko pravo, koje im je omogućavalo trajno korištenje stana uz minimalnu najamninu. Vlasnici su bili prisiljeni tolerirati ovu situaciju, često bez adekvatne naknade ili mogućnosti povrata svoje imovine. Nakon osamostaljenja Hrvatske, pitanje zaštićenih najmoprimaca postao je pravni i socijalni problem ali medijski je uvijek bio popraćen uz zaštićene stanare koji su se pravdali Jugoslavenstvom. No nisu samo stanari ostali siromasi nego su i vlasnike pretvorili u siromahe. Vlasnici su tražili povrat svojih nekretnina ili barem mogućnost naplate tržišne najamnine, dok su najmoprimci, često starije osobe s niskim primanjima, strahovali od gubitka doma. Ova situacija dovela je do brojnih sudskih sporova i presuda Europskog suda za ljudska prava protiv Hrvatske, poput slučaja Statileo, koji je ukazao na povredu prava vlasnika i milijunske iznose protiv Republike Hrvatske.
Navodno pola Zagreba živi u tuđim otetim kućama, naročito Židovskim koje su postale društvene. Takav kriminal je nezapamćen kako se legaliziralo da nešto oteto od mene postane gradsko pa prodano od treće strane. Kako su svi znali što rade svi su sudjelovali u kriminalu. Najviše u Splitu u Zagrebu se ovih mućki događalo u vrijeme gradonačelnika Željka Keruma i Milana Bandića. Kako bi se riješio ovaj dugogodišnji problem, ministar prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Branko Bačić predstavio je zakon koji nastoji uspostaviti ravnotežu između interesa vlasnika i zaštićenih najmoprimaca. Provedba zakona planirana je od 01.01. 2025. godine. Ma kakve imali namjere u ministarstvu Branka Bačića u ljeto su vlasnici, po pet puta morali dokazivati na pet površnih listova da su vlasnici onoga čega su vlasnici i prolaziti protokole i komplicirane opcije i točke, umjesto da se sve pojednostavi = povrata vlasništva ili isplate tržišne cijene sa duševnom boli. Također ministri bi mogli primiti stanare u svoje stanove da osjete kako je to kada ti se useli nekoga i oduzme imovina djeci i unučadi.
Iz udruge vlasnika RH:
Stanari su u privatne stanove useljavani dekretima, protiv volje vlasnika, bez roka trajanja tog stanovanja i uvijek su plaćali minimalan, vlasniku nametnut iznos stanarine, koji je bio jednak ili manji od iznosa koji je vlasnik plaćao po Zakonu za održavanje zgrade… Nažalost, po Zakonima iz 1991. god. I dalje, gradovi su ti koji su u iznosu od 90 posto prikupljali novac od prodaje stanova u ,, društvenom ,, vlasništvu, koji je, po zakonu bio namijenjen isključivo za kupnju stanova za preseljenje stanara iz stanova u privatnom vlasništvu ! Nažalost, makar je već do 2009. god. po zakonu prikupljeno vise sredstava nego šta je bilo potrebito za kupnju stanara iz stanova u privatnom vlasništvu, gradovi nisu iskoristili ni lipe u tu svrhu. Tako da su zapravo krivi SVI gradonačelnici do danas, pitanje je gdje je novac koji je po zakonskoj osnovi ,, pristizao ,, u Gradske kase, tko je opstruirao Zakone vlastite države, svađao narod, s kojom svrhom i ciljem, i da li će i kada tko zbog toga odgovarati…!
Svi Gradonačelnici ,, mudro šute ,, makar su oni ti koji su zbog toga krivi, a država utoliko sto ih nije ,, udarila po prstima ,, i prisilila na poštivanje i provedbu Zakona ! Tako da sada država, pod pritiskom Europskog suda za ljudska prava rjesava problem ! I to na najpovoljnija moguća rješenja za zaštićene najmoprimce, a oni se, nažalost, sramotno bune !
Imperij tim
