Novinarstvo i aktivizam nisu samo pisanje. To je kopanje! Kompjutersko. Mozgovno. Terensko. I nije problem iskopati jednu rupu. Problem je kad ih iskopaš deset u jednom danu i svaka te povuče dublje nego što si planirao.
Tu je čak i nebitna škola ako nema kreativnosti. Što će glumcu, pjesniku, pjevaču, slikaru, nogometašu škola? Talenat ili imaš ili nemaš a usavršavaš ga kako znaš školom, mentorima, savjetnicima, posebnim predavanjima ili potragom.
Neke vatre ti pokrenu želju i mislim da to spada u umjetnost, nije svakome jednako dano, i po naobrazbi da sam doktor znanosti, ja nebi mogao pisati 10 dnevno orginalnih motivacija, scenarij filma, scenarij showa, jer vatre ti kao i kiše padaju kao stihovi pjesnika. Svaka riječ postaje meta i nišanim je za temu, a da nitko se ne osjeti iskorišten.
Svaki traži izvor. Svaki traži provjeru. Svaki traži da mu daš kontekst.
Ljudi danas misle da je novinarstvo lagan posao. Sjediš, tipkaš, objaviš. Gotovo.
Ali ne vide što se događa prije toga.
Kreneš s temom i odmah se otvori deset pravaca. Svaki traži izvor. Svaki traži provjeru. Svaki traži da mu daš kontekst da ne ispadne laž ili površnost. I dok kopaš, mozak radi protiv tebe i za tebe istovremeno mašta širi priču, ali stvarnost te tjera da sve svedeš na ono što je točno.
I tu nastaje lom.
Jer moraš stalno prelaziti iz kreativnosti u disciplinu. Iz osjećaja u činjenice. Iz dubine u jasnoću. I nazad.
Ako nema emocionalne dubine, priča je mrtva.
Ako nema točnosti, priča je opasna a postane i prozirna.
I moraš imati oboje.
Nakon kopanja ne dolazi odmor. Dolazi zatvaranje. Ravnanje. Ispravci. Uređivanje. Kao da iskopaš kanal i onda ga moraš uredno zatvoriti da netko drugi može proći bez da upadne.
To je posao koji se ne vidi.
I sad zamisli razliku netko radi jedan istraživački tekst godinu dana i to je iscrpljujuće do krajnjih granica. A negdje drugdje radiš deset tekstova dnevno, svaki sa svojom dubinom, svojim smjerovima, svojim zamkama, pa rasporediš u slejdeće dane.
Intenzitet je drugačiji, ali težina ostaje.
Ovo što radim za portal Imperij nije rutina. Ovo je kontinuirano ulaženje u rudnik traženje zlata u informacijama, u ljudima, u istini. I svaki put kad izađeš, nisi isti. Jer nešto ostaviš dolje.
I ponekad se doslovno izvrneš od umora.
Jer mozak je gadnije umoriti nego tijelo. Tijelo stane. Mozak ne zna stati. On nosi sve što si otvorio, sve što nisi stigao zatvoriti, sve što još traži odgovor.
I zato ovo nije “ništa posla”.
Ovo je rad koji te troši iznutra, ali ako ga radiš kako treba, to je i jedini način da ima smisla.
No naša generacija i stariji često šokantno se usude reći, pa tebi je život lagan, gledaš laptop cijeli dan, piješ piće, pa što ti radiš?
Trebam li uopće diskutirati sa takvim ograničenim umovima ili da im kažem da radim za CIAu samo mi pada sa neba da šetam i gledam.
Navuče te da pređeš granice kulture pa čak i ispalim ga iz gaća kao potpuno nekulturna, neodgojena i bezobrazna osoba. Znam to biti, to je dio mene.
Ali neki ljudi zaslužuju to.
Ne vodim linčeve bez podloge kao što su mnogi radili, niti konstruiram magle koje nikada neće postati građevine, ne hodam na vodi.
Pripremio Toni Eterović
