Rak. Riječ od tri slova. 20 milijuna ljudi svake godine razboli se prema WHO od nekog oblika tumora. Početak najtežeg poglavlja života. Za obitelji, prijatelje, partnere to je tama koja se širi brže od tumora. I što je najgore? Ta tama je stalna, nezaustavljiva, nepokolebljiva.
Ta tama je stalna, nezaustavljiva, nepokolebljiva
Znanstvenici rade. Svaki dan. U laboratorijima, u bolnicama, u klimavim istraživačkim centrima. „Nova otkrića“, „preokret u terapiji“, „revolucionarni pristupi“ — najave koje se ponavljaju kao loši aforizmi. A onda još milijuni dijagnoza. Još tužnih pogleda. Još propuštenih rođendana, dječjih prvih riječi koje nitko ne čuje, i starih lica koja umiru s pitanjem: „Zašto baš ja?“
Naprosto moram se pridružiti onima koji sumnjaju da se nešto skriva i da se trebamo nadati da će dobri duh u znanosti prekinuti lanac tajni. Frustracija se gomila. Tko ne bi posumnjao kad tehnologija danas omogućava gledati se mobitelom s nekim na drugoj strani svijeta?
Ljudi imaju pravo biti ljuti. Imaju pravo propitivati. Imaju pravo osjećati da im se laže.
Kad znamo što znači spajanje s globalnim informacijama, kad medicina napreduje a opet rak ostaje nepobjediv, gotovo mitski neprijatelj. Jasno je: ljudi imaju pravo biti ljuti. Imaju pravo propitivati. Imaju pravo osjećati da im se laže.
I evo mog osobnog apela bez uljepšavanja: Ne želim vjerovati više u uljepšane priče o „čudesnim lijekovima iza ugla“. Ne želim otpisati vlastitu intuiciju kad kažem da se u znanosti ponekad događaju propusti, zakašnjenja, nesavršene odluke i da su financijski interesi velikih korporacija realni. Ne želim vjerovati da su altruizam i apsolutna etika univerzalna u industriji vrijednoj milijarde.
Ako možemo mijenjati spol, simulirati lica i držati cijeli svijet u džepu….
Zašto, pitam se, ako možemo mijenjati spol, simulirati lica i držati cijeli svijet u džepu putem ekrana ne možemo izračunati univerzalni lijek protiv raka? Zašto svake godine sve više ljudi dobiva dijagnoze koje znače borbu do zadnjeg daha? Zašto toliko patnje, toliko tuge, toliko nedovršenih života?
Ne tražim „tajne svjetske zavjere“ s crnim šeširima i skrivenim laboratorijima pune zlata. Tražim transparentnost, tražim odgovornost, tražim demokratsku kontrolu nad znanošću i medicinom.
Tražim da istraživanje ne bude zatvoreno u dvorce s financijskim vratima koja se otvaraju samo onima koji imaju duboke džepove.
Ne optužujem ali postavljam pitanja.
Ne vjerujem slijepo ali želim istinu.
Ne tražim krivce pod svakim kamenom ali zahtijevam odgovornost.
Je li moguće više? Je li moguće bolje? Zašto toliko boli?
Ako želimo bolji, humaniji i učinkovitiji odgovor na rak (kancer, tumore), moramo prestati s romantičnim pričama o „spasonosnim lijekovima“ i početi govoriti o strukturalnim problemima: financiranju istraživanja, transparentnosti kliničkih podataka, etičkoj odgovornosti velikih farmaceutskih i istraživačkih institucija.
Ovaj apel nije protiv znanosti. Nije protiv istraživanja. Nije protiv lijekova koji spašavaju živote.
Ovaj apel je protiv tišine koja nastaje kada ljudi ne smiju sumnjati. S pravom, s boli, s upitnikom u srcu. Dok god rak pogađa milijune, bit ću ljut. I bit ću glas onih koji se pitaju: Je li moguće više? Je li moguće bolje? Zašto toliko boli?
Pripremio Toni Eterović
