Ponovno se aktualizira slučaj Kristijana Aleksića i ponovno se pred hrvatsku javnost vraća pitanje koje je nakon ubojstva 19-godišnjeg Luke Milovca trebalo postati jedno od najvažnijih pitanja hrvatskog pravosuđa, psihijatrije i sigurnosti društva: što država radi s osobom za koju postoje ozbiljni pokazatelji poremećaja, nasilnog ponašanja i opasnosti od ponavljanja kaznenih djela, a koja jednoga dana izlazi iz zatvorskog sustava?
Obećavalo se izolacijski centar, i bilo bi dobro da konačno sustav za ubojice, silovatelje, pedofile i piromane nađe jedinstvene oznake i centre kako bi živjeli u svom svijetu dok stručna komisija sa državnim pečatom ne potpiše da nisu opasni za društvo
Bez pregleda su davali stručna mišljenja i kako psihopat može biti zdrav?
Pitam zato što smo nakon stravičnog ubojstva dobili toliko različitih poruka stručnjaka i političara da je običnom građaninu na kraju ostala samo jedna stvar – strah i konfuzija.
Jedni su govorili o duševnoj bolesti. Drugi da ubojica nije bio duševno bolestan. Treći su govorili o poremećaju ličnosti. Četvrti o psihopatiji i nasilnim obilježjima ličnosti. A javnost je trebala razumjeti kako je moguće da čovjek može imati ozbiljan psihički poremećaj i biti zdrav. Istodobno ga se u javnosti opisuje kao psihopata, zdravu osobu i osobu koja nije „duševno bolesna“.
Tu počinje problem jezika.
Je li čovjek s poremećajem „zdrav“?
Ako čovjek ima utvrđen poremećaj, teško je javnosti objasniti da je jednostavno „zdrav“ bez vrlo preciznog objašnjenja što se pod tim riječima uopće misli.
Poremećaj ličnosti nije isto što i psihoza. Nije isto što i shizofrenija. Nije isto što i paranoidni poremećaj. Nije isto što i gubitak kontakta sa stvarnošću. Ali upravo zato što nije psihoza, ne znači automatski da je osoba bez psihičkog poremećaja.
U slučaju Aleksića javno su se pojavile informacije o dubokom i trajnom poremećaju ličnosti, a ranija psihijatrijska vještačenja utvrđivala su i pitanje smanjene ubrojivosti. Također određeni stručniji psihijatri su izjavili da je on paranoidni duštevni bolesnik sa većim spektrom poremećaja.
Zato građaninu nije dovoljno reći: „On nije duševno bolestan.“
Što je onda utvrđeno?
Nitko od vještaka čak u praksi ne razgovara više od sat vremena sa počiniteljem, sa njegovom okolinom da spozna slučaj, liječnik nego u roku od pet minuta donose zaključke, tko je, što je i je li zdrav.
Javnost zanima samo jedno gdje će takvi ljudi biti smještani i udaljeni te društvo sigurnije?!
Ne mogu psihijatri jedni drugima govoriti suprotno pred građanima bez objašnjenja
Nakon ubojstva dogodilo se upravo ono čega se javnost najviše boji.
Umjesto jasnog sustava procjene, dobili smo javnu raspravu u kojoj su različiti stručnjaci govorili različitim jezikom.
Jedan govori da nije bolestan. Drugi govori o poremećaju. Treći govori o psihopatiji. Četvrti o nasilnim osobinama.
A građanin sve to čuje kao: je li čovjek bolestan ili nije. je li normalan? To nije dovoljno.
Jer pitanje sigurnosti društva ne može se svesti na dvije riječi – bolestan ili zdrav.
Čovjek može biti ubrojiv i imati poremećaj.
Može biti nepsihotičan i imati ozbiljno poremećenu strukturu ličnosti. Može biti svjestan svojih postupaka i istodobno imati izrazito patološke obrasce ponašanja.
I upravo zbog toga država mora imati sustav koji razlikuje dijagnozu, ubrojivost, sposobnost kontrole ponašanja, poremećaje ličnosti i procjenu rizika od budućeg nasilja.
A onda je ministar Habijan najavio nešto što je trebalo biti povijesno
Nakon tragedije ministar pravosuđa Damir Habijan najavio je promjene.
Vlada je u lipnju 2026. predstavila tri velika smjera: uvođenje doživotnog zatvora, novu sigurnosnu mjeru nakon izdržane kazne i poseban zakon za osobe koje nakon pune kazne i dalje predstavljaju ozbiljnu opasnost za društvo. Predviđena je posebna ustanova i sudska odluka temeljena na stručnim procjenama.
Ministrica zdravstva Irena Hrstić objasnila je da se ne bi radilo o klasičnoj psihijatrijskoj bolnici niti o zatvoru, nego o posebnoj ustanovi za osobe kod kojih prevladavaju nasilna obilježja ličnosti, uz multidisciplinarnu procjenu.
Ideja je bila ozbiljna. Po uzoru na Njemačku i Norvešku. I upravo zato moramo pitati: Gdje je sustav?
Jer građanima nije dovoljna najava.
Sklonite nam monstrume, piromane, pedofile i silovatelje
Nakon svake tragedije političari najave promjene.
To razumijemo. Ali nakon određenog vremena najava mora postati institucija. Mora postojati zgrada. Mora postojati pravilnik. Mora postojati stručni tim.
Mora postojati sustav procjene. Mora postojati sudski postupak. Mora postojati sigurnosni režim. Mora postojati način liječenja ili tretmana tamo gdje je tretman moguć.
Mora postojati način nadzora tamo gdje liječenje nije odgovor.
I mora postojati jasna granica između osobe koja ima duševnu bolest i osobe kod koje prevladavaju ozbiljna nasilna obilježja ličnosti.
Ako se sve to još gradi, neka država to otvoreno kaže.
Ali onda više ne možemo govoriti kao da je problem riješen zato što je održana konferencija za novinare.
Zato posebna ustanova nije čarobni štapić
Možemo izgraditi najbolju ustanovu u Europi.
Ali ako policija ne proslijedi informacije, ako državno odvjetništvo ne sagleda sve okolnosti, ako se ne provede potrebno vještačenje, ako sudski postupak godinama stoji i ako institucije ne razgovaraju međusobno, posebna ustanova neće spriječiti sljedeću tragediju.
Upravo zato reforma mora početi puno prije izlaska iz zatvora. Mora početi prvog dana kada sustav prepozna ozbiljan rizik.
Ne možemo sve opasne ljude staviti u istu ladicu
Ovdje također treba biti vrlo precizan.
Ubojice, silovatelji, piromani, seksualni prijestupnici i druge osobe koje su počinile teška kaznena djela nisu jedna psihijatrijska kategorija.
Ne postoji jedna dijagnoza koja objašnjava sve njih ali nisu daleko sa porivima. Piroman uzrokuje ekocid i terorizam zbog svog poremećaja, taj poremećaj je ovo ljeto ubio nekoliko ljudi, mi tu ne možemo više davati olaktone okolnosti
Država može imati jedan sigurnosni sustav za visokorizične počinitelje unutar kojeg postoje različite stručne jedinice i različiti tretmani.
Trebamo „skladište monstruma“
Trebamo sustav koji zna tko je pred njim, zbog čega je opasan, koliki je rizik, što se može tretirati i pod kojim uvjetima osoba može biti puštena.
Ako je riječ o osobi s duševnom bolešću, treba postojati odgovarajuća zdravstvena zaštita. Ako je riječ o poremećaju ličnosti i nasilnim obrascima, treba postojati specijalizirani tretman i procjena rizika.
Ako je riječ o osobi koja nije klasični psihijatrijski pacijent, ali stručne procjene pokazuju iznimno visok rizik od ponavljanja najtežih kaznenih djela, mora postojati zakonski i institucionalni odgovor.
Hrvatska ne smije čekati novu tragediju
Ono što se dogodilo s Aleksićem ne smije biti iskorišteno samo za političko pokazivanje odlučnosti.
Jer prava odlučnost nije reći: „Ovo se više neće dogoditi, biti će strogo kažnjeno i nakon presude odslužene neće izaći vani dok smatramo da je osoba opasna.“
A to znači povezati policiju, državno odvjetništvo, sudove, zatvorski sustav, psihijatriju, psihologiju, socijalni sustav i stručnjake za procjenu rizika.
Ne nakon sljedećeg ubojstva.
Nego sada.
Jer DORH je već pokazao da je u Aleksićevu slučaju postojao prostor za drugačije postupanje.
Zato danas više nije dovoljno pitati je li Kristijan Aleksić bio „zdrav“ ili „bolestan“.
To je prejednostavno pitanje za previše složen problem.
Obećali su da će nakon Aleksića Hrvatska imati sustav za najopasnije počinitelje. Sada je vrijeme da građanima pokažu gdje je taj sustav. I za ubojice tog tipa, silovatelje, pedofile i piromane.
Pripremio Toni Eterović
