Dok se javnost opravdano zgraža nad brutalnim ubojstvima, novi zakonski paket o doživotnom zatvoru i trajnoj izolaciji nudi rješenje za tek vrh ledene sante. No za izolaciju i nadzor je mnogo više zatvorenika na slobodi kao i više uposlenika MUP-a. Stvarna slika naših ulica krije stotine tempiranih bombi koje nakon odsluženja kazne šeću bez ikakve kontrole.
Stotine tempiranih bombi
Hrvatska javnost konačno je dočekala uvođenje doživotnog zatvora i instituta trajne izolacije za najokrutnije ubojice. Vlada i Ministarstvo pravosuđa ponosno ističu novi zakon kao povijesni korak u zaštiti građana. Međutim, iza pompoznih naslova krije se podatak koji bi nas sve trebao duboko zabrinuti. Službene procjene, naime, govore kako u cijeloj državi postoji „manje od deset osoba“ koje bi nakon zatvora trebale biti smještene u posebne ustanove pod trajnim nadzorom.
Svaki drugi dan građane šokira novo ubojstvo
Ako pitate struku, žrtve i bilo koga tko poznaje stanje na terenu, ova je brojka opasno podcijenjena. Hrvatskoj je u ovom trenutku potreban strogi, stalni nadzor nad stotinama, pa i tisućama ljudi, a ne samo nad njih desetak koji su dospjeli na naslovnice crne kronike. Evo zašto.
Vrh ledene sante: Tko su “nevidljivi” nasilnici?
Brojka od desetak ljudi odnosi se isključivo na najekstremnije sadiste i višestruke ubojice djece ili nemoćnih. No, što je s onima koji ne spadaju u kategoriju „medijskih monstruma“, ali su jednako opasni za svoju okolinu? Imali smo slučaj gdje je vjerski fanatična obitelj porodila dvoje djece i pokopala u dvorištu.
No nakon puštanja iz pritvora, bolesna žena je ponovno zatrudnila i opet nikome nije prijavila da je trudna, čime su je domah spakovali u zatvor. Planirala je treće čedmorstvo. Osuđeni su nepravomoćno, ali ovakvi slučajevi su za zgražanje i vjerovali ili ne.
- Obiteljski nasilnici i obiteljski ubojice: Osobe koje su odslužile 10 ili 15 godina za pokušaj femicida ili brutalno premlaćivanje partnera izlaze na slobodu s jednakom, često još većom količinom bijesa. Bez nadzora, oni se vraćaju na istu adresu, nekoliko ulica dalje od svojih preživjelih žrtava.
- Seksualni prijestupnici i pedofili: Znanstveno je dokazano da ova skupina ima izrazito visoku stopu recidivizma. Puštanje silovatelja na slobodu nakon odslužene kazne, bez obvezne elektroničke narukvice i zabrane prilaska školama, izravno je kockanje sa sigurnošću djece.
- Profesionalni kriminalci i brutalni razbojnici: Ljudi koji su karijeru izgradili na oružanim pljačkama i teškom nasilju rijetko se u zatvoru preobrate u uzorne građane.
Statistika koja ne laže: Svaki drugi zatvorenik se vraća starom “zanatu”
Dok država umiruje javnost pričom o desetak najgorih, službeni podaci našeg zatvorskog sustava šamaraju nas realnošću. Stopa povratništva u Hrvatskoj iznosi između 40 i 50 posto. To znači da je gotovo polovica od trenutnih 4.800 zatvorenika u našim prenatrpanim kaznionicama već ranije bila iza rešetaka.
Zatvori očito ne rehabilitiraju
Zatvori očito ne rehabilitiraju. Oni samo privremeno sklanjaju problem s ulica. Kada nasilnik odsluži kaznu „do zadnjeg dana“, on pravno postaje slobodan čovjek. Ako pred sam izlazak ne prođe rigoroznu procjenu i ne dobije zaštitni nadzor, mi ga zapravo puštamo natrag u društvo nadajući se najboljem, dok statistika govori da će svaki drugi ponoviti djelo.
Kako bi trebao izgledati sustav koji stvarno štiti?
Nadzor nakon zatvora ne smije biti iznimka za deset odabranih, već standard za stotine visokorizičnih pojedinaca. Pravi sigurnosni štit za Hrvatsku morao bi uključivati:
- Masovnu primjenu elektroničkih narukvica (GPS tagova): Svaki počinitelj teškog nasilnog ili seksualnog delikta morao bi minimalno 5 do 10 godina nakon izlaska nositi narukvicu koja policiji javlja ako se približi žrtvi, školi ili napusti mjesto boravišta.
- Kraj “unaprijed” prognoziranog nadzora: Sudbina opasnosti nekog čovjeka ne smije se procjenjivati na suđenju 20 godina unaprijed, već tri mjeseca prije izlaska iz zatvora, na temelju njegova ponašanja i psihološkog profila.
- Jačanje probacijskog sustava: Trenutačni broj probacijskih službenika jedva pokriva formalne provjere. Država mora uložiti u ljude koji će fizički nadzirati stotine bivših zatvorenika na dnevnoj bazi.
Cijena ignoriranja je previsoka, ministar Habijan hitno treba državnu komisiju jednostavnih 10 ljudi: psihijatara, socijalnih radnika, sudaca, kriminalista, zatvorskih nadzornika
Uvođenje doživotnog zatvora i izolacije za “najgore od najgorih” je hvalevrijedan potez, ali on rješava samo prošle tragedije koje su zgrozile javnost. Prevencija budućih tragedija leži u nadzoru nad onom “sivom zonom” od nekoliko stotina nasilnika koji svakog mjeseca izlaze kroz kapije Lepoglave, Gline i Turopolja.
Ako država ustraje na procjeni da je problem u samo desetak ljudi, riskiramo da idući obiteljski masakr ili brutalni napad ponovno potpiše povratnik kojeg je sustav proglasio “rehabilitiranim”. Građani Hrvatske zaslužuju sustav koji prati stotine opasnih, a ne samo deset najpoznatijih.
