Moderni robovi nemaju svoje medije, pravnike ni glasnogovornike
Radnici, umirovljenici i potrošači čine većinu društva, ali njihovi interesi često nemaju jednaku pregovaračku i medijsku snagu kao interesi velikih kompanija. Zašto radnici ne mogu zajedno izboriti veće plaće, zašto sindikati godinama prosvjeduju bez rezultata kakve radnici očekuju i zašto građani nemaju svoje medije koji će ih trajno zastupati?
Zašto se radnici ne mogu organizirati kao trgovci?
Zašto se radnici ne mogu organizirati kao trgovci? Zašto je manjina pametnija od većine? Zašto rade za 1100 i 1200 eura? Zašto su trgovački lanci toliko pohlepni da im je teško u ovoj državi podići plaće radnicima za 300 eura? Radnici, nažalost, kao ovce imaju sindikate koji na prosvjedima jauču, a ne isposluju ništa, dok je umirovljenička tuga pregolema.
Nitko od njih nema svoje medije koji će ih zastupati. Mediji bi htjeli i trgovačke lance i Vladu, ali i potrošače koji su bačeni na prosjački štap. Mi živimo među najskupljim državama Europe, a plaće i mirovine su ništa. No ono što svi ovi moderni robovi zapravo nemaju jesu mediji koji će biti njihovi pravnici, zastupnici i stalni glasnogovornici.
To je problem o kojem se premalo govori. Nije dovoljno samo raspravljati o cijenama kruha, mlijeka, mesa, ulja i drugih osnovnih životnih namirnica. Nije dovoljno svakih nekoliko mjeseci slušati obećanja o većim plaćama i mirovinama. Nije dovoljno organizirati prosvjed, izgovoriti nekoliko snažnih rečenica pred kamerama i nakon toga čekati da se nešto promijeni.
Pitanje je tko sustavno zastupa čovjeka koji svakoga dana radi, a na kraju mjeseca jedva podmiruje osnovne troškove života.
Tko zastupa blagajnicu koja satima stoji na nogama? Tko zastupa skladišnog radnika koji radi pod pritiskom normi? Tko zastupa umirovljenika koji nakon desetljeća rada mora računati može li si priuštiti lijekove i pristojan obrok? Tko zastupa potrošača koji svakodnevno plaća sve skuplje proizvode, dok mu primanja ne omogućuju život kakav bi nakon poštenog rada trebao imati?
Veliki trgovački lanci imaju sustave, a radnici pojedinačne probleme
Velike kompanije imaju uprave, pravne službe, financijske stručnjake, stručnjake za odnose s javnošću i jasno postavljene poslovne ciljeve. Njihovi interesi organizirani su kroz strukture koje svakodnevno rade na zaštiti i unapređenju poslovanja.
A što ima običan radnik?
Ima ugovor o radu, račune, kredit, obitelj, strah od gubitka zaposlenja i nadu da će iduća plaća biti dovoljna za sve što mora platiti.
Upravo je u tome razlika. Veliki sustavi mogu planirati dugoročno, dok mnogi radnici razmišljaju kako preživjeti do sljedećeg mjeseca.
Radnik često nema vremena ni energije za dugotrajnu borbu. Ako javno progovori o uvjetima rada, može se bojati posljedica. Ako se pobuni sam, lako može ostati izoliran. Ako se pobune svi, potrebno je povjerenje, organizacija, pravna zaštita i vodstvo koje neće odustati nakon prvog pritiska.
Zato nije dovoljno radnicima govoriti da se trebaju organizirati. Netko im mora pomoći da se organiziraju.
“Mogao bi izmjeniti moć na tržištu da se sve preokrene u interesu radnika i digne ih na njihovu razinu. Sindikati nemaju čiste namjere, mediji moraju svaki dan izvještavati problem radnika i tada ta tema postaje jebeno živa i konkurira vlastima i trgovcima.” – iznosi predsjednik Toni Eterović sa dva odvjetnika koji planiraju radnike lanaca i umirovljenike organizirati u silu sa NOVIM medijem uz ostale aktuale.
Nije dovoljno pitati zašto radnici šute. Treba se zapitati zašto su dovedeni u položaj u kojem ih šutnja može štititi više nego javno iznošenje problema.
Zašto je manjina ponekad moćnija od većine?
Ne mora biti pametnija. Ne mora biti sposobnija. Ali može biti organiziranija, financijski snažnija i puno bolje pripremljena za ostvarivanje svojih interesa.
To je jedna od najvećih slabosti društva u kojem većina ljudi dijeli slične probleme, ali ih rješava pojedinačno.
Poslodavac pregovara kao organizirana cjelina. Radnik često pregovara sam.
Kompanija ima pravnike koji poznaju propise. Radnik možda ne zna ni kome se obratiti kada smatra da su mu povrijeđena prava.
Kompanija ima stručnjake koji mogu javnosti objasniti svoju poslovnu politiku. Radnik često nema nikoga tko će njegovu priču provjeriti, dokumentirati i predstaviti javnosti.
A kada pojedinačni problemi ostanu skriveni, javnost ne vidi cijelu sliku.
Zato pitanje radničke organiziranosti nije samo pitanje sindikata. To je pitanje dostupnosti informacija, pravne pomoći, medijske zastupljenosti i sposobnosti građana da nastupe zajednički.
Zašto je povećanje plaće od 300 eura tako veliko pitanje?
Za radnika 300 eura mjesečno može značiti mogućnost da plati režije bez zaduživanja, kupi kvalitetniju hranu, podmiri troškove djece ili napokon prestane odgađati nužne troškove.
Za obitelj s niskim primanjima takvo povećanje može imati ozbiljan utjecaj na svakodnevni život.
Naravno, trošak povećanja plaća ovisi o broju zaposlenih, doprinosima, poslovnim rezultatima i drugim okolnostima. Ne može se bez uvida u konkretne podatke tvrditi da svaki trgovački lanac može svim radnicima odmah povećati plaće za 300 eura bez ikakvih posljedica.
Ali zašto se onda ne bi otvorila ozbiljna javna rasprava o poslovnim rezultatima, dobiti, troškovima rada i načinu raspodjele stvorene vrijednosti?
Zašto bi se od radnika očekivalo da prihvate svako objašnjenje poslodavca bez mogućnosti da se upoznaju s relevantnim činjenicama?
Ako kompanija posluje uspješno, pitanje plaća mora biti legitimna tema kolektivnih pregovora. Ako postoje stvarna poslovna ograničenja, i ona se mogu analizirati na temelju podataka.
Radnici ne traže da netko poslovanje vodi neodgovorno. Traže mogućnost da od svoga rada žive dostojanstveno.
Rad ne bi smio biti doživotna kazna siromaštva.
Sindikati i prosvjedi: gdje su konkretni rezultati?
Radnici imaju pravo pitati što su njihovi sindikati konkretno postigli.
Koliko su plaće povećane? Koliko je kolektivnih ugovora poboljšano? Koliko je radnika dobilo pravnu zaštitu? Koliko je uspješno riješenih sporova? Koliko se promijenilo u uvjetima rada nakon prosvjeda i pregovora?
To nisu napadi na sindikalno organiziranje. Naprotiv, to su pitanja koja bi trebala jačati sindikate i njihovu odgovornost prema članovima.
Sindikati mogu biti važan instrument zaštite radnika, ali njihova snaga ovisi o članstvu, povjerenju, pregovaračkoj sposobnosti, pravnoj podršci i spremnosti zaposlenih da djeluju zajedno.
Ako radnici godinama imaju osjećaj da se ništa ne mijenja, prirodno je da gube povjerenje.
No nije dovoljno samo kritizirati sindikate. Potrebno je izgraditi sustav u kojem će radnici imati više informacija, veću pravnu sigurnost i dodatne mogućnosti za javno zastupanje svojih interesa.
Prosvjed može biti početak promjene. Ali što dolazi nakon prosvjeda? Tko prati obećanja? Tko provjerava jesu li pregovori završeni konkretnim dogovorom? Tko javnosti objašnjava zašto je neki zahtjev prihvaćen ili odbijen?
Ako nema kontinuiranog praćenja, postoji opasnost da se sve ponovno svede na nekoliko izjava, fotografija i obećanja.
Umirovljenici su posebno ranjivi
Radnik se još uvijek može nadati da će promijeniti posao, pronaći bolje plaćeno radno mjesto ili dodatno zaraditi. Umirovljenik često nema takvu mogućnost.
Nakon desetljeća rada čovjek bi trebao imati pravo na sigurnost i dostojanstvo. Ne bi trebao provoditi dane računajući koliko mu je ostalo novca nakon plaćanja režija i kupnje lijekova.
Umirovljenici su često pojedinačno slabi u odnosu na institucije, ali zajedno predstavljaju velik dio društva. Njihovi problemi ne smiju postati važni samo u vrijeme izbora, kada se ponovno otvaraju rasprave o mirovinama, dodacima i obećanjima.
Potrebni su trajno praćenje mirovinske politike, analiza stvarne kupovne moći, javna kontrola obećanja i mediji koji će pratiti kako odluke utječu na život starijih građana.
Umirovljenici ne trebaju sažaljenje. Trebaju poštovanje, prava i mogućnost da njihov glas bude ozbiljno shvaćen.
Mediji između oglašivača, politike i građana
Ovdje dolazimo do problema koji smatram posebno važnim.
Tko će sustavno zastupati radnike, umirovljenike i potrošače ako nemaju svoje neovisne medije?
Velike kompanije mogu financirati profesionalnu komunikaciju. Institucije imaju službe za odnose s javnošću. Političari imaju stranačke strukture, savjetnike i pristup javnom prostoru.
A građanin koji prijavi nepravilnost često mora sam tražiti novinara, objašnjavati svoj problem, prikupljati dokumentaciju i nadati se da će netko njegov slučaj smatrati dovoljno važnim.
Mediji imaju pravo zarađivati od oglašavanja i razvijati poslovanje. Međutim, kada su interesi oglašivača, političkih izvora i javnosti u sukobu, presudni postaju urednička neovisnost, transparentnost financiranja i profesionalna odgovornost.
Nije pošteno unaprijed tvrditi da će svaki medij koji prima oglašavanje štititi oglašivača. Ali jednako tako ne smijemo zanemariti mogućnost sukoba interesa i pitanje koliko prostora dobivaju ljudi koji nemaju novac za vlastitu promociju.
Zamislimo medij koji svakodnevno prati radnička prava. Medij koji provjerava prijave o neisplaćenim plaćama, prekovremenom radu i nepravilnostima na radnom mjestu. Medij koji uspoređuje plaće i troškove života, prati sindikalne pregovore i traži odgovore od uprava.
Zamislimo redakciju koja ne objavljuje samo da se netko požalio na svojeg poslodavca, nego prikuplja dokumente, provjerava navode, traži odgovor druge strane i prati što se dogodilo nakon objave.
Takav medij ne bi bio protiv poduzetnika. Bio bi za odgovornost, zakonitost i dostojanstvo rada.
Građanima trebaju mediji koji će im biti glasnogovornici, ali i pravna podrška
Moja je ideja da radnici, umirovljenici i potrošači trebaju trajnu infrastrukturu koja će njihove pojedinačne probleme pretvarati u pitanja od javnog interesa.
To znači medijsku redakciju, mrežu pravnih stručnjaka, istraživačke novinare, analitičare i sustav za zaprimanje prijava građana.
Kada radnik prijavi problem, njegov slučaj ne bi smio nestati u elektroničkoj pošti. Trebalo bi procijeniti postoje li dokazi, je li potrebno zatražiti dodatnu dokumentaciju, kome se građanin može obratiti i postoji li širi javni interes za objavu.
Kada umirovljenik prijavi da ne može ostvariti neko pravo, trebalo bi provjeriti propise i uputiti ga prema nadležnoj instituciji ili stručnoj pomoći.
Kada potrošači prijave sumnju na nepravilnost, potrebno je provjeriti navode, analizirati dokumentaciju i omogućiti odgovornoj strani da odgovori.
Takav sustav ne može obećati da će svaki slučaj završiti pobjedom građana. Ne može zamijeniti sudove, odvjetnike, inspekcije ni sindikate. Ali može pomoći da ljudi lakše dođu do informacija, stručne podrške i javnog prostora.
Pravna pomoć mora biti jasno definirana, a eventualno zastupanje pred sudovima treba provoditi ovlaštenim pravnim stručnjacima. Medij pritom mora štititi osobne podatke, poštovati pretpostavku nedužnosti i objavljivati provjerene informacije.
Jer zastupati građane ne znači automatski prihvatiti svaku prijavu kao istinitu. Znači ozbiljno je provjeriti i ne dopustiti da se opravdani problemi izgube zato što osoba koja ih prijavljuje nema moć, novac ili poznanstva.
Može li se većina napokon organizirati?
Može, ali ne samo na društvenim mrežama i ne samo kada izbije novi skandal.
Potrebni su dugoročno povjerenje, zajednički ciljevi, transparentno financiranje, kvalitetni ljudi i jasna pravila odgovornosti.
Radnici bi trebali imati dostupne informacije o svojim pravima i načinima kolektivnog organiziranja. Umirovljenici bi trebali imati mjesto na kojem mogu dobiti provjerene informacije o svojim pravima. Potrošači bi trebali imati medij koji će sustavno analizirati cijene i postupanje trgovaca, a ne samo povremeno objavljivati ljutite reakcije.
Takav projekt može se financirati kombinacijom članarina, donacija, javno transparentnih potpora i drugih zakonitih izvora, uz stroga pravila koja sprečavaju da financijeri utječu na uređivačku politiku.
Važno je i da građani sudjeluju u njegovu radu. Da prijavljuju probleme, dostavljaju dokumentaciju, predlažu teme i nadziru ispunjava li projekt ono što obećava.
Jer medij koji tvrdi da zastupa građane mora biti odgovoran upravo tim građanima.
Zaključak: moderni robovi ne trebaju samo veće plaće, nego i organiziranu moć
Ne možemo očekivati da će se društveni odnosi promijeniti ako se radnike ostavi da se sami bore protiv velikih sustava. Ne možemo očekivati da će umirovljenici sami riješiti sve probleme koji utječu na njihovu egzistenciju. I ne možemo očekivati da će potrošači imati snažan utjecaj ako svaki pojedinac reagira tek kada ga pogodi nova cijena ili osobna nepravda.
Potrebni su nam organizacija, stručnost, pravna pomoć i neovisno novinarstvo koje će trajno pratiti probleme građana.
Možda je upravo u tome odgovor na pitanje zašto manjina ponekad ima veću moć od većine. Nije dovoljno biti brojniji. Potrebno je imati organizaciju koja će zajedničke interese pretvoriti u konkretne zahtjeve, a zahtjeve pratiti sve dok ne dobiju odgovor.
Radnicima ne trebaju samo povremeni prosvjedi. Trebaju im trajni pregovarački kapaciteti. Umirovljenicima ne trebaju samo povremena obećanja. Trebaju im sigurnost i zastupanje. Potrošačima ne trebaju samo povremene akcije i popusti. Trebaju im transparentne informacije i zaštita prava.
A svima njima trebaju mediji koji neće biti samo promatrači njihovih problema, nego će ih istraživati, dokumentirati i učiniti vidljivima.
Jer građanin bez informacija teško može zaštititi svoja prava. Radnik bez organizacije teško može pregovarati s velikim sustavom. A većina bez vlastitog glasa može ostati politički, ekonomski i društveno slabija nego što bi trebala biti.
To je problem o kojem moramo početi govoriti ozbiljno. Ne samo kada cijene ponovno porastu, kada se organizira novi prosvjed ili kada umirovljenici izađu na ulice, nego svakoga dana.
Jer dostojanstvo čovjeka ne bi smjelo ovisiti o tome koliko je moćan njegov poslodavac, koliko novca ima za odvjetnika ili koliko je zanimljiva njegova nevolja urednicima.
A ako većina želi promijeniti takav odnos snaga, mora izgraditi ono što joj nedostaje: trajnu, neovisnu i odgovornu infrastrukturu za zaštitu vlastitih interesa.
Pripremio Luka Turudić
