Više od 30.000 ljudi pjevalo u glas za glazbenog kralja Hrvatske

Sunce se probilo kroz oblake, a stadion Poljud pretvorio se u svečanu pozornicu posljednjeg ispraćaja Mate Miše Kovača. Bio je to prizor kakav se rijetko viđa, ispunjen emocijama, pjesmom, suzama i zajedništvom. Hrvatska se oprostila od čovjeka čije su pjesme obilježile generacije, a čiji je glas odavno prešao granice jedne države.

Sve je organizirano u samo dan ili dva. NK Hajduk i Torcida okupili su na Poljudu više od 30.000 ljudi koji su uglas pjevali njegove legendarne pjesme. Stadion je postao velika pozornica ljubavi i zahvalnosti čovjeku koji je desetljećima bio mnogo više od glazbenika.

Mišo je institucija. Svaka njegova pjesma nosila je emociju, životnu priču, bol, ljubav i sjećanja. Njegove pjesme nisu bile samo hitovi koji traju jednu sezonu. One su postale dio obiteljskih okupljanja, prijateljstava, ljubavi, rastanaka i života običnih ljudi. Upravo zato Mišo će ostati vječan za Hrvatsku, ali i susjedne zemlje.

Postao je ikona naroda bivše Jugoslavije. Teško je pronaći prostor na Balkanu u kojem netko ne poznaje barem jednu njegovu pjesmu. Njegova glazba povezivala je generacije i ljude različitih sredina, a njegova popularnost nikada se nije mogla svesti samo na glazbene ljestvice.

Svaki veliki estradni umjetnik neponovljiv je na svoj način. Mišo nije imao kopiju, niti je itko mogao ponoviti ono što je on nosio u glasu i interpretaciji. Jednom je javno govorio i o svojoj poziciji na glazbenoj sceni bivše Jugoslavije, ističući da je po prodaji ploča bio prvi, a iza njega Lepa Brena. Sa svojim odlaskom odnio je i jedan dio povijesti domaće estrade.

Mišo je bio čovjek sa svojim životnim pogreškama, ali i veličinom

Mnogi će možda analizirati njegove životne pogreške, pojedine izjave, odluke i procjene. Međutim, prije nego što bilo tko počne suditi, trebao bi poći od sebe. Svi smo imali trenutke u kojima nismo znali kako postupiti, što reći i što je ispravno. To vrijedi i za velike umjetnike, koji su unatoč slavi ostali ljudi sa svojim borbama, slabostima i životnim iskustvima.

Mišino umjetničko nasljeđe ne može se mjeriti pojedinim rečenicama ili životnim epizodama. Ono se mjeri desetljećima glazbe, pjesmama koje ljudi znaju napamet i emocijama koje je ostavio iza sebe.

Zagreb, Dalmacija i posljednji put legende

Mišo je posebno volio Zagreb, grad u kojem je proveo velik dio života. Svoju životnu priču vezao je i uz Dalmaciju, a posljednje dane proveo je u Strožancu pokraj Splita, gdje je preminuo.

Njegova povezanost s Hajdukom i Splitom bila je duboka, ali nije zaboravljao ni Zagreb. Zalagao se da se Bad Blue Boysi i Torcida ne sukobljavaju, nego da navijačke strasti ne prerastaju u neprijateljstvo. I u tome se vidjela njegova želja da glazba i ljubav prema klubovima ne budu razlog za mržnju.

Očekuje se da će se uz njegov posljednji put prema Zagrebu okupiti iznimno velik broj ljudi. Kaštela, Trogir, Šibenik i Zadar gradovi su kroz koje će proći oproštaj od umjetnika koji je obilježio čitavu regiju.

Posebno potresan prizor na Poljudu bila je njegova supruga Lidija, koja je dovedena na stadion kako bi sudjelovala u oproštaju. Slomljena od tuge, jecala je i jedva se držala na nogama. Za nju je ovo golem životni šok i gubitak koji se ne može opisati riječima.

Neki ljudi odlaze, ali njihove pjesme nikada

Poljud je toga dana bio mnogo više od stadiona. Bio je mjesto na kojem su se susreli ljubav prema glazbi, sjećanja, tuga i zahvalnost. Više od 30.000 glasova pjevalo je pjesme čovjeka koji je desetljećima bio dio njihovih života.

Mišo Kovač nije bio samo pjevač. Bio je simbol jednog vremena, glas generacija i umjetnik čije su pjesme nadživjele mnoge trendove, države i glazbene mode.

Možda je posljednji put napustio Poljud, ali iz života ljudi neće otići. Dok god se budu pjevale njegove pjesme, Mišo će biti među nama. Takve se legende ne zaboravljaju.

Toni Eterović