Dr. Richard Isay (1934.–2012.) bio je revolucionarna figura u povijesti psihijatrije. On je bio “čovjek iznutra” koji je srušio zidove predrasuda u trenutku kada je medicina homoseksualnost smatrala teškim mentalnim poremećajem. Njegov životni put je priča o dubokoj osobnoj patnji koja se pretvorila u globalnu pobjedu za ljudska prava.
Duboka patnja i globalna pobjeda
Richard Isay je proživio upravo ono što si opisao u prvom pitanju. Bio je briljantan student na Yaleu, a kasnije i psihoanalitičar. Godine 1959. oženio se Jane Isay, poznatom urednicom, s kojom je imao dva sina. Ušao je u brak vjerujući u tadašnju medicinsku doktrinu da će ga heteroseksualni život “izliječiti”.
Živio je u braku desetljećima, dok je istovremeno odlazio na vlastitu psihoanalizu kako bi “popravio” svoju orijentaciju. Njegovi su terapeuti tada smatrali da su njegovi osjećaji prema muškarcima znak “zastoja u razvoju”. Isay je opisivao taj period kao vrijeme neopisive usamljenosti i krivnje. Tek 1980. godine, nakon više od 20 godina braka, priznao je supruzi istinu.
Iako su ostali u dobrim odnosima, razveli su se, a on je tek tada počeo živjeti autentično, kasnije ušavši u vezu s umjetnikom Gordonom Kozloffom, s kojim se i vjenčao 2011. godine.
Profesionalni put: Kako je promijenio medicinu
Isay je shvatio da problem nije u njemu, već u teoriji koja ga pokušava promijeniti. Postao je prvi otvoreno gay član Američkog psihoanalitičkog udruženja (APsaA). U to vrijeme, gay osobe nisu mogle postati psihoanalitičari jer su smatrane “bolesnima”. On je to promijenio iznutra, prijeteći tužbama i koristeći znanstvene argumente.
Iako je Američka psihijatrijska udruga (APA) uklonila homoseksualnost s popisa bolesti 1973. (prije njegovog najvećeg utjecaja), Isay je bio ključan u uklanjanju stigme u praksi. On je bio taj koji je natjerao struku da prizna da su depresija i anksioznost kod gay ljudi uzrokovani društvenim odbacivanjem (minority stress), a ne samom seksualnošću. Njegov rad bio je temelj na kojem je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) 1990. godine konačno i definitivno uklonila homoseksualnost iz međunarodne klasifikacije bolesti (MKB-10).
Ključna saznanja i učenja
Isay je uveo termin “Gay-afirmacijska terapija”. Njegova glavna učenja su da je seksualnost urođena. Tvrdio je da se orijentacija ne može i ne smije mijenjati. Svaki pokušaj “liječenja” (konverzijska terapija) smatrao je psihičkim zlostavljanjem.
Njegova knjiga Being Homosexual(1989.) postala je biblija za terapeute. U njoj objašnjava da terapeutov zadatak nije “popraviti” klijenta, već mu pomoći da se nosi s homofobnom okolinom. Kao psihijatar srušio je Freudove teorije koje su tvrdile da su gay muškarci takvi zbog “dominantnih majki” ili “slabih očeva”. Dokazao je da su te teorije pseudoznanstvene i štetne.
Njegov utjecaj danas: “Taoci” koje je oslobodio
Isay je najviše suosjećao s muškarcima koji su, poput njega nekada, bili “zatočeni” u brakovima i društvenim ulogama. Govorio je da ti ljudi ispaštaju jer žive u stalnom rascjepu. Njegov rad omogućio je tisućama ljudi da shvate da nisu bolesni, nego maltretirani od strane društva.
Uspio je transformirati psihijatriju iz instrumenta ugnjetavanja u alat podrške. Dr. Richard Isay umro je 2012. godine, ali je iza sebe ostavio svijet u kojem je medicina (barem službeno) na strani pojedinca, a ne protiv njegove prirode. Njegov život je dokaz da se “uteg” može skinuti, ali da je za to potrebna radikalna iskrenost prema sebi.
KONSTATACIJE
On je razumio muškarce koji uđu u brak kako bi “pobijedili” svoju prirodu, jer je i sam bio jedan od njih: “Mnogi muškarci ulaze u brak nadajući se da će im ljubav prema ženi ili društveni status oca pružiti ‘sigurnost’ od njihovih vlastitih želja. No, te želje ne nestaju; one se samo zakopavaju dublje, gdje se pretvaraju u depresiju, ogorčenost i osjećaj da žive tuđi život.”
Njegovo revolucionarno zapažanje bilo je da bol ne dolazi “iznutra”, nego “izvana”: “Patnja koju vidimo kod homoseksualnih pacijenata nije nusprodukt njihove seksualnosti. To je nusprodukt društva koje ih mrzi. Psihijatrija više ne smije liječiti homoseksualnost, već mora liječiti traumu koju uzrokuje homofobija.”
Za Isaya, priznanje istine nije bilo stvar politike, već mentalnog preživljavanja: “Autentičnost je jedini put do zdravlja. Sve dok osoba krije svoj najintimniji dio, ona živi u stanju disocijacije – kao da promatra svoj život izdaleka, nikada ga zapravo ne osjećajući.”
Ljudi koji se javno zgražaju nad drugima zapravo se boje onoga što nose u sebi, a Isay je o tome pisao: “Mržnja koju projiciramo na druge često je samo eho mržnje koju smo osjetili prema sebi. Tek kada osoba prestane vidjeti svoju seksualnost kao neprijatelja, može prestati biti neprijatelj drugima.”
Njegova životna filozofija može se sažeti u ovu rečenicu: “Nijedna količina društvenog odobravanja ne može nadoknaditi gubitak vlastitog ‘ja’.”
Isayove knjige, poput “Being Homosexual” i “Becoming Gay”, i danas se smatraju obaveznom literaturom za svakoga tko želi razumjeti dubinu psihološkog tereta koji nosi život u tajnosti.
Pripremio Toni Eterović
