U potrazi za smislom i logikom kada se na svakodnevnoj razini dogodi zločin, najveći filozofi i forenzičari ostaju bez odgovora. Često je mržnja nepojmljiva zdravom čovjeku, pa kada se čita o zločinima većih razmjera, ljudi imaju potrebu naći neki odgovor pa makar ga i lažirati da bi shvatili zločine. Iako se ljudi nikada nisu bavili osmanlijskim i križarskim krvoproličima pa i Indijancima, vječita je nevjerica oko Židovskog pitanja. Kraj 19. i početak 20. stoljeća bio je vrlo težak za Rusko Carstvo. Društvo je bilo siromašno, nejednako i represivno; seljaci su gladovali, radnici su dizali štrajkove, a inteligencija i studenti su se okretali revolucionarnim idejama (socijalizam, marksizam). Carska vlast – car Nikola II. i njegov aparat – strahovali su od revolucije.
Kako bi zadržali kontrolu, trebali su neprijatelja koji nije vlast, nego “unutarnjeg izdajnika”. Aktivirana je tajna policija – Ohrana (Охрана) da “stvori krivce” jer kada imaš krivca imaš i rješenja.
MANIPULACIJA PROTOKOLA I PLAGIJT JE DOKAZAN ALI PRIMITIVAN SVIJET NIJE DOŠAO DO DOKAZA.
Ohrana je bila carska tajna služba zadužena za nadzor, špijunažu i suzbijanje revolucionarnih pokreta. No kako su revolucije 1905. i 1917. sve više prijetile, vlasti su trebale žrtveno janje – nekoga koga će narod okriviti. Tada su u propagandi počeli spajati dva stereotipa: Židovi – kao “strani i moćni” i Revolucionari – kao prijetnja poretku. Iz toga je proizašao zaključak službi da je revolucija zapravo dio židovske zavjere da se sruši kršćanska monarhija. Oko 1902. do 1903., agenti Ohrane sastavili su tekst koji će “dokazati” tu zavjeru. Glavni specijalni izvršitelj Ohrane bio je suradnik i visoki plaćenik utjecajan novinar rusko-francuskog podrijetla Matvej Golovinski.
Inspiraciju su uzeli iz francuskog pamfleta iz 1864. godine: “Dialogue aux enfers entre Machiavel et Montesquieu” (Maurice Joly), u kojem se kritizirao Napoleon III. i politička manipulacija. Ohrana je jednostavno prepisala dijelove tog teksta, zamijenila glavne likove “mudracima Siona” (navodnim židovskim vođama), dodala motive o kontroli medija, banaka, revolucija i predstavila to kao tajni zapis židovskog sastanka.
To je bila namjerna laž, politički alat za usmjeravanje bijesa naroda na Židove, umjesto na korumpiranu vlast. “Protokoli” su prvi put objavljeni 1903. u ruskim novinama “Znamya”. Kasnije su tiskani kao knjiga 1905. u zbirci “Veliko u malom” (Velikoe v malom). U vrijeme pogroma (nasilja nad Židovima) 1905. i kasnije, carska propaganda ih je koristila kao “dokaz” da su Židovi krivi za sve — od atentata do gladi. Tada je već kao djete u Kijevu (Carskoj Rusiji) rođena Golda Meir (kasnije cionist i prva premijerka Izraela) i njeni roditelji su bili zlostavljani kao Židovi. Videći što im se sprema, emigrirali su za SAD. Nakon revolucije i građanskog rata, ruski emigranti su plasirali“Protokole”u Europu. Tamo ih preuzimaju: antisemitski krugovi u Njemačkoj, Henry Ford u SAD-u (koji ih je tiskao u milijunima primjeraka 1920-ih), a kasnije i nacistička propaganda pod Josephom Goebbelsom.
Hitler ih je spominjao u Mein Kampfu kao “dokaz” židovske prijetnje. Već 1921. godine The Times (London) je objavio istraživanje novinara Philipa Gravesa, koji je otkrio plagijat Jolyjevog pamfleta. U Bernu (Švicarska) 1935. sud je pravomoćno presudio da su “Protokoli” falsifikat i sredstvo poticanja mržnje. Ali unatoč dokazima, laž se nastavila širiti jer odgovarala je ideološkim i političkim interesima. Psihološki – ljudima je lakše vjerovati da postoji tajni plan nego složena stvarnost. Ideološki Antisemitizam je već bio ukorijenjen u društvu – samo su ga pojačali. Ne može se reći da su Židovi voljeli sistem carske Rusije i da su kao manjina bili jako zapaljeni aktivisti. Brojni Židovi ali kao manjina sudjelovali su u revolucionarnim pokretima protiv Ruskog Carstva, do revolucije 1905. i kasnije revolucije 1917. Narodnici (narodnjački pokret, 1860.–1880.) Židovskih aktivista bilo je malo, ali neki su sudjelovali u ranim krugovima koji su se suprotstavljali carizmu i zagovarali socijalnu pravdu; Socijalistički i anarhistički pokreti Od kraja 19. st. Židovi su postali vidljivi u: Socijaldemokratskoj radničkoj partiji Rusije (RSDRP) — iz koje su kasnije nastali boljševici i menjševici, Socijalističko-revolucionarnoj stranci (SR), Anarhističkim grupama, posebno u Odesi, Vilniusu i Kijevu; Bund (Židovski radnički savez) „Generalni židovski radnički savez u Litvi, Poljskoj i Rusiji“ (Bund), osnovan 1897. bio rprvi veliki židovski socijalistički pokret borio se za radnička prava, kulturnu autonomiju Židova i socijalističku revoluciju, te Bund je bio vrlo aktivan u revoluciji 1905. i kasnije surađivao (i sukobljavao se) s boljševićkim krilom Lenjina. Židovi su bili samo jedan kotač od cijelog auta sa četri kotača.
Među poznatim revolucionarima bili su Židovi: Leon Trocki (Lev Davidovič Bronštejn) Vođa boljševičke frakcije, organizator Crvene armije, Grigorij Zinovjev (Blizak Lenjinu, član Politbiroa), Lev Kamenjev (Rozenfeld) Istaknuti boljševik, član prvog sovjetskog rukovodstva, Rosa Luxemburg Porijeklom iz Poljske (tada pod Rusijom), teoretičarka marksizma, prešla u Njemačku, Emma Goldman Anarhistkinja, rođena u Litvi (tada Rusko Carstvo) prešla u SAD...Židovski revolucionari su igrali važnu ulogu, ali bili su manjina unutar mnogo šireg i raznolikog pokreta revolucije koji je obuhvaćao sve slojeve i narode carstva.
Revolucionari, vođe i nezadovoljnici protiv ruskog carstva bili su radnici, seljaci, studenti, vojnici: Rusi , Ukrajinci, Bjelorusi, Gruzijci, Armenci, Baltički narodi (Litvanci, Letonci, Estonci), Poljaci, Tatari, Kazasi i drugi muslimanski narodi, te Židovi i Latvijski, njemački i finski revolucionari u manjim postocima. Vođe su bili: Lenjin (ruski), Staljin (gruzijski), Džeržinski (poljski plemić), Trocki (židovski), Zinovjev, Kamenjev, i mnogi drugi. Većina članova — ruski i ukrajinski radnici, seljaci i vojnici. No nažalost laž je postala istina i pobila brojne Židove označivši ih rušiteljima vlasti, beskrupuloznim bogatašima, narodom bez zemlje koji hoće tuđe i ubojicama Krista. I bez protokola zanimljiv je misterij vladavine tako malog naroda gotovo čitavim svijetom, ali zasigurno otpor svakog naroda i Cionizam ima svoje temelje i težnje vjekovima koje su djelomično ostvarene. Apsolutno su zanimljivi kao uspješni kao što je Cristiano Ronaldo jedinka zanimljiva i na milijun jedinki kao i skupina.
TE
Izvori:
Norman Cohn – Warrant for Genocide (1966)
Cesare G. De Michelis – The Non-Existent Manuscript: A Study of the Protocols of the Sages of Zion (2004)
Philip Graves, The Times, London, 1921.
Presuda suda u Bernu, Švicarska (1935): “Protokoli su falsifikat i vulgarna izmišljotina.”
