Svjetska službena povjesna evidencija o protjerivanju 850.000 Židova kada nije bilo medija i spektakla da prate njihov očaj, suze, pljačku i ubijanja -dogodila se nakon proglašenja države Izrael 1948. godine. Jedan se službeno naziva dobrovoljni odlazak “jer nisu fizički protjerivani nego iskazivanjem mržnje, netrpeljivosti, vrijeđanja”, a drugi su konkretna fizička protjerivanja.
1. Židovski dobrovoljni odlazak (alija) u Izrael – mnogi Židovi diljem Europe i arapskog svijeta smatrali su osnivanje Izraela ostvarenjem stoljetnog sna (cionističkog ideala). Nakon užasa Holokausta i osjećaja nesigurnosti u Europi, tisuće su se dobrovoljno preselile.
2. Protjerivanja, pritisci i pogromi u arapskim i islamskim zemljama – u mnogim državama Bliskog istoka i Sjeverne Afrike (Irak, Egipat, Jemen, Libija, Sirija, Maroko, Alžir…) došlo je do nasilja, diskriminacijskih zakona, gubitka državljanstva i imovine, pa i otvorenih napada na židovske zajednice. To je dovelo do masovnog egzodusa: između 1948. i 1970-ih, oko 850.000 Židova iz arapskih zemalja napustilo je svoje domove, od kojih je većina završila u Izraelu.
Primjeri:
Irak (1948–1951.): Zabranjeni su poslovi za Židove, započeli su progoni i masovna hapšenja; 1950–51. u operaciji „Ezra i Nehemija“ gotovo cijela zajednica (135.000 ljudi) preseljena je u Izrael.
Egipat (1948 do 50): Priznanjem države Izrael došlo je do masovnih uhićenja, konfiskacije imovine, zatvaranja židovskih institucija. Tada su se počeli snalazili i 75.000 Židova je bježalo prema Izraelu i Francuskoj.
Jemen: Gotovo svi Židovi (63.000 ljudi) prebačeni su u Izrael u „Operaciji Leteći tepih“ (1949–1950).
Alžir: U Alžiru su osnutkom Izraela Židovi oko 140.000 tada doživjeli porast neprijateljstva i nasilja što je rezultiralo masovnim bijegom i spašavanjem glave ostavljajući kuće i imovinu.
Iran: Imao je 100.000 Židova 1948 i državnika koji nije progonio Židove, šah Mohmmad Rezza Pahlavi. U Iranu su imali sva prava i Iran je priznao državu Izrael već 1950. godine. No 1979. dolaskom ajatolaha Homeinija islamskom revolucijom 90.000 Židova se razbježalo u strahu za život u novonastalu državu Izrael.
Maroko i Tunis: Velike zajednice su se iselile, većinom u Izrael ili Francusku, iako je u početku dio mogao ostati uz određena ograničenja. Maroko je imao 265.000 Židova koje je naveo na bježanje, a Tunis 105.000.
U Europi (posebno Istočnoj Europi) većina Židova koji su preživjeli Holokaust otišla je u Izrael dobrovoljno, uz pomoć organizacija poput „Bricha“ i kasnije „Mossad Le’Aliyah Bet“ (ilegalna imigracija u britanski mandatni Palestinu). Bilo je i situacija pritiska (npr. u Poljskoj 1968. nakon antisemitske kampanje).
“Dobrovoljno” u povijesnom kontekstu često nije jednostavan pojam. Nije isto kao kad netko odlazi iz potpuno sigurnog okruženja; ako je netko izložen diskriminaciji, prijetnjama ili institucionalnom ponižavanju, odlazak je tehnički dobrovoljan jer nitko fizički ne tjera osobu da krene, ali psihološki i socijalno je prisiljen. Dakle, “dobrovoljno” ovdje znači odlazak iz straha i nesigurnosti.
Evo detaljnijeg pregleda europskih zemalja oko 1948.:
Način odlaska u Izrael
Poljska: Nakon Holokausta preživjeli Židovi suočeni s antisemitizmom, napadima (pogrom u Kielcima 1946.) i diskriminacijom. Većina emigrirala u Izrael i SAD. Odlazak je formalno bio “dobrovoljan”, ali pod pritiskom nesigurnosti i nasilja.
Rumunjska: Komunistička vlast dopuštala emigraciju, ali uz ograničenja. Židovi suočeni s diskriminacijom i konfiskacijom imovine. Veliki val alije 1948–1950. Motivacija je bila sigurnost i bolja budućnost. Dobrovoljno, ali djelomično pod prisilom situacije.
Mađarska: Antisemitizam je rastao, preživjeli Holokaustom se suočavali s neprijateljskim okruženjem i gubitkom imovine. Odlazak 1948–1956., uglavnom u Izrael i SAD. Dobrovoljno u formalnom smislu, ali društveni pritisak je bio značajan.
Njemačka / Austrija: Poslije rata, Židovi u DP kampovima i privremenim skloništima, suočeni s teškoćama u obnovi života. Odlazak u Izrael bio motiviran traženjem sigurnosti i obnove života. Većinom dobrovoljno, ali u kontekstu traumatskog iskustva.
Italija: Manje pogođena antisemitizmom u usporedbi s istokom, ali Židovi traže novu perspektivu nakon rata. Dio zajednice emigrirao u Izrael, dobrovoljno.
Jugoslavija – gotovo svi preživjeli (8–10.000) emigrirali su u Izrael između 1948. i 1952. (uz dozvolu jugoslavenskih vlasti). 75.000Židova je ubijeno u Holocaustu a u Jugoslaviji ostavljeno bez domova i vrijednosti.
Grčka – većina preživjelih iz Soluna i drugih gradova (oko 10.000) također je otišla u Izrael. Grčka je tekođer izvela golemi genocid nad Židovima.
TE
Dolje tagovi
