Može li se čovjeka na samrti zamrznuti i očuvati za neka druga vremena kad bi ga se opet oživjelo i ima li to uopće ikakvog smisla, pita se biolog i nobelovac Venki Ramakrishnan u svojom novom djelu “Zašto umiremo: nova znanost o starenju i potraga za besmrtnošću”. U toj knjizi on propitkuje desetljećima dugu potragu za krioničkim očuvanjem u kojem bi ljudi bili zamrznuti na točki smrti i potom odmrznuti u budućnosti, i otkriva zamke i zablude industrije proizašle iz te ideje.
Još su drevni Egipćani mumificirali svoje faraone kako bi mogli tjelesno ustati u nekom trenutku u budućnosti za svoje putovanje u zagrobni svijet. Nečime sličnim danas se, piše Ramakrishnan, bavi krioprezervacija, cijelo jedno polje biologije koje proučava kako zamrznuti uzorke tako da budu održivi i kad se kasnije odmrznu. Krioprezervacija doista djeluje na mnoge vrste stanica i tkiva. Znanstvenici su tako razvili korisne tehnike, poput načina pohranjivanja matičnih stanica i drugih važnih uzoraka u tekući dušik, i smislili kako sigurno zamrznuti sjeme donora sperme i ljudskih embrija za in vitro oplodnju. Nova knjiga biologa Venkija Ramakrishnana i biografija u kojoj je opisao svoj put do otkrića koje mu je donijelo Nobelovu nagradu
A ideja da se čitavi ljudi zamrzavaju odmah nakon smrti postoji već duže vrijeme; a posebno se proširili nakon što je fizičar i matematičar Robert Ettinger 1976. pored Detroita utemeljio Institut za krioniku i više od 100 ljudi uvjerio da plate po 28.000 dolara kako bi se njihova tijela sačuvala u tekućem dušiku. Među zamrznutima je i sam Ettinger i njegova majka Rhea. Da se razumjemo, gerontologija je znanost u koju se slijevaju milijarde a vodeći znanstvenici koji rade na tome su iz više grana i javno su istupali o potrazi za dugovječnosti.
Danas postoji niz takvih krioničkih postrojenja; Alcor Life Extension Foundation takvu uslugu naplaćuje oko 200.000 dolara. Umrlima ispuštaju krv i zamjenjuju je antifrizom, a tijelo se zatim skladišti u tekućem dušiku. Teoretski, na neodređeno vrijeme. Nažalost, piše Ramakrishnan, ne postoji niti jedan vjerodostojan dokaz da će ljudska kriogenika ikad djelovati. Potencijalni problemi su bezbrojni, a dramatične biokemijske promjene u tijelu zbog nedostatka kisika i hranjivih tvari samo su jedan od njih. Neki zagovornici kriogenike misle da je dovoljno sačuvati fizičku strukturu mozga i da ćemo ga moći rekonstruirati sve dok je dovoljno sačuvan da možemo vidjeti veze između svih milijardi moždanih stanica.
Lako je to reći no konektomika, znanost koja se bavi mapiranjem neurona u mozgu, zasad nije došla dalje od prčkanja po muhama i drugim sićušnim organizmima. Još uvijek nemamo znanje kako ispravno održavati mozak leša i nijedna krionička tvrtka nije ponudila nikakav dokaz da njezini postupci čuvaju ljudski mozak na način koji bi budućim znanstvenicima omogućio da dobiju potpunu kartu njegovih neuronskih veza.
Čak i kad bismo mogli razviti takvu kartu, upozorava Ramakrishnan, to ne bi bilo ni približno dovoljno za simulaciju mozga. Ideja o svakom neuronu kao običnom tranzistoru u kompjutorskom krugu beznadno je naivna. “Da, mapiranje veza u mozgu bio bi veliki iskorak, ali i to bi bio tek statičan snimak”, piše nobelovac koji upozorava da nam to nam ne bi omogućilo rekonstruirati stvarno stanje zamrznutog mozga, a kamoli predvidjeti kako će on “razmišljati” od te točke nadalje. “To bi bilo kao da iz detaljne karte puta pokušavate izvesti sve različite aspekte zemlje i njezinih ljudi i predvidjeti njezin budući razvoj.” Jer mozak ne pokreću samo električni impulsi koji putuju kroz veze između neurona; on reagira i na kemikalije unutar mozga i iz ostatka tijela. Njegovu motivaciju uvelike pokreću hormoni koji potječu iz organa, a uključuju osnovne potrebe poput gladi, ali i intrinzične želje.
“Zadovoljstva koja naš mozak dobiva uglavnom su tjelesna. Dobar obrok. Penjanje na planinu. Vježba. Seks. Štoviše, ako čekamo da ostarimo i umremo, kiselili bismo stari, oronuli mozak, a ne fino podešen stroj 25-godišnjaka. Koja bi bila svrha sačuvati taj mozak?”, pita se Ramakrishnan koji smatra da transhumanisti griješe kad tvrde da se problemi mogu riješiti znanjem koje će čovječanstvo steći u budućnosti.
“Oni svoja uvjerenja temelje na pretpostavci da je mozak čisto računalo, samo složenije od naših strojeva temeljenih na siliciju. Naravno, mozak je računalni organ, ali biološko stanje njegovih neurona jednako je važno kao i veze među njima kako bi se rekonstruiralo njegovo stanje u bilo kojem trenutku”, zaključuje Ramakrishnan.
Foto: Instagram
