Da se ukrcate u vremeplov i vratite u doba prije 1979. na područje današnjeg Irana, ne biste vjerovali da se radi o istoj državi; Iran je prije pada Šaha bio poznat kao Pariz bliskog istoka, te je zemlja koja je prošla najveće kulturološke promjene u zadnjih 50 godina.
Prema kanalu „staycurious“ koji se bavi analiziranjem društava i fenomena, prije Islamske revolucije, zemlja je prošla takozvanu „Bijelu revoluciju“, naglu i agresivnu „vesternizaciju“ društva u kojoj su Iranci – osobito oni u velikim gradovima – uživali kozmopolitski način života i imali dozu slobode kakvu imaju zapadnjaci. Međutim, nisu svi bili zadovoljni tolikom slobodom; Šah je imao puno protivnika te je brutalno gušio pobune protiv svog režima. Ipak, pobune su postojale sve sve češće, vladala je ogorčenost luksuznim načinom života kakav je demonstrirala Iranska elita. To je izazvalo zabrinutost Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva, te su oni počeli podržavati pobunjenike, sve dok islamska revolucija nije srušila režim.
Prije i poslije revolucije
Uslijedio je zaokret za 180 stupnjeva, a najveće promjene tranzicije iz sekularnog u teokratski sistem osjetile su se u obrazovnom sistemu i pravima žena. Tokom Šaha, fokus edukacije nije bio na religiji te su učenici i studenti učili vještine koje mogu primijeniti u konkretnim poslovima; ipak, unatoč praktičnom obrazovanju, mnoge obitelji nisu slale djecu u školu.
Nakon revolucije, islamisti su uspostavile religijski sustav u školama, uklonile su sve svjetovne učitelje te odvojili dječake i djevojčice u obrazovnom sistemu. Sve što je Šah pokušao sa modernizacijom i vesternizacijom društva je poništeno. Žene su imale pristup samo ograničenim područjima obrazovanja. Ipak, porasla je razina pismenosti i smanjio se jaz u obrazovanju između ruralnih i urbanih područja, koji je bio istaknut prije revolucije.
Gubitak ženskih prava
Najkontroverzniji aspekt revolucije su ženska prava, koja su od 1979. drastično ograničena; od pravila odlijevanja do prava na glasanje, ženama je prostor bio izrazito sužen, a ekonomski doprinos ograničen na kućanstvo. Ruralne djevojke su mogle biti prodane od vlastite obitelji, što je doduše promijenjeno tijekom dinastije Pahlavi. Dok je Šah zahtijevao da žene ne nose hidžab (dodatno potaknut vesternizacijom žena u Turskoj), tako je nakon
Revolucije pokrivanje postalo obavezno – tako se svi sjećamo nedavnog primjera iz 2022. kad je Mahsa Amini uhićena i mučena od Islamske policije zbog „neispravnog nošenja hidžaba“. 1963. žene su dobile pravo glasa, a mogle su i zauzeti visoke pozicije u poslovnim i političkim krugovima, te čak zatražiti i razvod. To pravo su izgubile Islamskom revolucijom, koja je oduzela ženama većinu prava koje su dobili Bijelom revolucijom.
Rast ekonomije
Ekonomija je jedan od glavnih okidača Islamske revolucije. Nakon revolucije, smanjio se jaz bogatih i siromašnih, te se povećao BDP. Do 2014., siromaštvo je palo ispod 10%, a ekonomija se diversificirala od nafte i plina, pa do uslužnih djelatnost, poljoprivrede do industrije. Ipak vlada velika nezaposlenost (gotovo 50 posto mladih obrazovanih žena ne može naći posao), koja je djelomično rezultat sankcija pod kojima se Iran godinama nalazi.
Tiranija religije
Na Zapadu, Iran se gleda kao religijska tiranija, što i po mnogim kršenjima ljudskih prava i proganjanjem svih koji nisu na liniji brutalne teokracije, doista i jest. Vrhunski vođa takve teokracije, ajotalah, nadgleda sva područja društva, života i ekonomije. Sad tek preostaje za vidjeti što nas čeka nakon svrgavanja ajotalaha od strane Sjedinjenih Država – čeka li Iran nova kulturna revolucija, ili će samo smijeniti svoj državni vrh?
Autor: Katarina Baričić, prof, foto: Pixabay
