Puno je toga rečeno o Mariju Balotelliju: od toga da je lijen i alergičan na trening, do toga da je najveći talent kojeg je svijet ikad vidio. Svijet definitivno nije bio spreman za njega. Počeo je sa 16 godina, a kao napadač bio je u vrhunskom društvu: sa Louis Figom, Ibrahimovićem, Crespom i ostalim zvijezdama iz Intera. Ali uskoro se počela pokazivati i tamna strana njegove arogancije: zahtijevao je potpunu kontrolu nad slobodnim udarcima. Takva arogancija još nije viđena, čak ni u slučaju Zlatana Ibrahimovića. Njegov trener u to vrijeme bio je Roberto Mancini, koji je rekao da svojim ponašanjem gubi svoj talent. Sam je tvrdio da je samo Messi možda malo ispred njega, a svi ostali zaostaju.
Super Mario je postao alergičan na trening. Samopouzdanje je postalo njegova najveća prednost i najveća mana. Čak i prije 25. godine pojavio se na listi najljenijih igrača. Lista incidenata koje se vežu za Balotellija je prilično duga: zapalio je kuću pokušavajući baciti vatromet u svoju sobu, dok je bio u Mancherster Cittakoyju dobio je kaznu preko 400 tisuća dolara jer je otišao u klub prije utakmice s Liverpoolom. Svijetla točka njegovog ponašanja je da se borio protiv rasizma kojem je bio izložen. Kako god, dr. Jenkyll and mr. Hyde se izmjenjuju u Mariju Balotelliju, i on je možda najbolji dokaz da talent nije presudan u svijetu timskog sporta kao što je nogomet.
Katarina Baričić, Soccer Stories
