Nakon ustašluka netko je Marku Perkoviću rekao da vitezova više nema. Ali postavlja se pitanje: je li on normalan kad pjeva o ratovima i obrani, bi li stvarno poslao vlastitog sina u rat da mu ga vrate ubijenoga, čemu svakodnevno svjedočimo po svijetu? Odzvanjaju stihovi:„Ti si rođen, sine, u vrijeme slobode, rasti da je braniš kad ti stari ode.” Ti stihovi odišu paranojom obrane prije napada, prizivanjem rata koji nitko normalan ne traži.
Kao da stalno živimo u traileru za film koji nitko ne želi gledati, ali netko uporno pušta najavu. Zamislimo da ponovno gledamo iste režisere podjela s novim budžetom i starim scenarijem. Još jedna privatizacija, još jedna otimačina, još jedan val iseljavanja — onih 700.000 Hrvata nakon rata nisu otjerali Srbi ni Jugoslaveni, nego sustav koji su vodili “naši”. Domoljublje na riječima, a karta u jednom smjeru u džepu. Hrvati, katolici, crkva su omogućili povijesni egzodus Hrvata.
Generali koji su se nakrali ne bi čekali djecu u mrtvačkom sanduku. Nažalost, najglasniji zazivaju zla vremena o kojima zapravo ne znaju ništa, rat im je romantična kulisa, ne trauma, ne grob, ne tišina kuće u kojoj se više ne čuju koraci. Oni su znali ishode rata koje mi ni vojnici na bojišu nismo znali.
Jugoslavija se raspala, a Tuđman i Milošević su se usred rata tajno (danas već javno poznato) sastajali u splitskoj Titovoj vili. Obični ljudi ginuli, a “neprijatelji” pregovarali uz elitna jela. UDBA-ška arhitektura rata poslužila je da nacionalisti, antikomunisti i naivna mladost izgube glave s dvadeset godina, dok su arhitekti budućnosti već crtali svoje vile i račune.
Unesrećene majke i očeve nikad neće utješiti “jastuk od stine” ni parole s bine. Bol ne razumije himne.
Brojni članovi moje obitelji sudjelovali su u ratu. U Slavoniji u široj obitelji imam poginule civile. I baš zato se nikad neću pokoriti sustavu huškanja i rata. Tko je jednom vidio što rat napravi čovjeku, taj ne maše njime kao zastavom. Taj prvo proučava režiju, pa se spusti na teren mrtvih i profitera krvi.
Ne, nećete nas koji znamo što je bilo, i koji znamo da mitovi ne liječe stvarnost, uvući u nove otrove. Dosta je bilo da nam povijest glumi budućnost. Nećete nas vi Hrvati kojima je pasao i Jugo sistem i sada vam paše crkveni, prati nam mozak. Rat je odnio oko 20.000 ljudskih života, a 10 godina nakon rata počelo se do danas iseljavati do 700.000 ljudi. Psihijatrija nalaže da se traume treba liječiti a ne sa svojim traumama umnožavati ih. Također, brojni branitelji se retraumatiziraju. 3300 branitelja je diglo ruku na sebe do danas. Jeli to pravedno društvo za koje smo se borili? Zašto su to uradili?
Veliki sam protivnik komunizma jer mi je nacionalizirao imovinu, fašizma ali i rata na našem području koji je nažalost iskidao Hrvatsku pa i BIH. Niti se ne želim sjećati. Thompson na strani onih koji su okupirali Dalmaciju u fašizmu i vješali Hrvate. Nesretni fašizam i komunizam našim selima i gradovima donijeli su podjele u obiteljima, tragedije i vječne nemire. Veliki sam fan Plenkovića pa me začuđuje njegov igrokaz. Jako me uzrujao da ne vidi sve što vide ljudi oko sebe a to je buđenje nemira. Na Boga su se pozivali i križari i pedofili, tako da djela bi trebala više govoriti o Božjim ljudima a ne kopirane pjesme za ljude sa crninom u duši.
Thompsone molim te ako znaš šta je bilo, pomozi nam sa člankom: Dana 29.09.1991. god. na vjetrometinu Svilaje su poslani u smrt Mirko Bikić iz Kljaka i Petar Radeljak iz Siverića. (Općina Ružići ). Tko je dvoje ubijenih i petero ranjenih usmjerio baš gore iz voda? Zna li tko nije došao u 9 sati prema dogovoru, nego u 10 sati kad su konstatirane smrti kolega? Nisu imali šanse, bili su živa meta a to je netko znao. Ima li vitezova istine da progovore istinu ili nas usmjere što se taj dan događalo? Tko je došao sa motorom a nije ispalio ni metak?
Pripremio Toni Eterović
