Možemo slobodno zaključiti da su i sami rukometaši strahovali da im nitko neće podići prašinu kao Thompson. Moramo stisnuti srce i priznati da Marko Perković Thompson ima svoju publiku koja je odmah dojurila iz Hercegovine, Dalmacije, Slavonije i Zagreba na skup. Rukometaši su podbacili – zapravo su bili u drugom planu. Rukomet je postao nebitan, imena svih tih igrača ne znamo a Thompsona jako dobro znamo.
Rukometaši su podbacili – bili su u drugom planu
Jedino čega se performeri nisu dosjetili jest da na koncerte nose zastave s porukama: „Smrt fašizmu, smrt komunizmu, volim Srbe i Rome, volim Židove, volim gejeve i lezbijke.” Takav Thompson možda bi otvorio novo poglavlje neke drugačije glazbene ere. Jer kad se već vijore crni simboli prošlosti koji su zavili u crno milijune, ovakve bi poruke zasigurno oplemenile njegova događanja i karizmu. Kako je Neno Ninčević umjesto Thompsona prvi put došao u bijelo, tako bi trebalo i Thompsona obući.
Ekstremizam se često pobjeđivao jasnim zabranama, ali ponekad je ljubav snažnija.
Thompsonu, Marku Perkoviću, trebalo bi jasno reći da ni Srbi ni masoni ni Židovi nisu doveli do masovnog iseljavanja gotovo 700.000 Hrvata iz domovine – više nego što ih je otišlo i u vrijeme Jugoslavije. Srbi nisu uspjeli trajno protjerati nikoga tko se želio vratiti. Komunizam je mala beba. Zato se moramo zapitati: tko nam je zapravo neprijatelj? Pogledajmo se u ogledalo Hrvati. Hrvatski pljačkaši su nas doveli do ovog stanja a Thompson je okrunjen da presumjerava krivicu.
Rukometaši su ucjenama izgubili vrijednost kod svekolike publike, Thompson je dobio svoje fanove.
Dok god krivnju tražimo samo izvan sebe, vrtjet ćemo se u istom krugu. Tek kad priznamo vlastite propuste, korupciju, podjele i ravnodušnost, možemo početi graditi društvo u kojem ljudi ostaju, a ne odlaze. Istu ovu poruku usmjeravamo permijeru Plenkoviću prijateljski. Zaustavimo iseljenja do sada 700.000 ljudi iz Hrvatske jer blizu smo milijunu. Pružimo si ruke.
Imperij tim
