Postoji trenutak koji mnogi prepoznaju, ali ga rijetko izgovaraju naglas. Trenutak kada se emocije koje smo danima, tjednima ili godinama zadržavali u sebi odjednom pojave – ne pred drugom osobom, nego pred životinjom. Suze koje nisu izašle u razgovoru s ljudima, izlaze dok pas tiho sjedi pokraj nas ili dok mačka mirno leži u našoj blizini. To iskustvo nije slučajno, niti je znak slabosti. Ono otkriva nešto dublje o prirodi odnosa i o tome što zapravo znači osjećati se sigurno.
Ne postoji procjena, analiza ni skriveno očekivanje
Kroz rad Aubrey Fine može se razumjeti zašto se takvi trenuci događaju. Životinje stvaraju ono što se u psihologiji može opisati kao bezuvjetni prostor. To je prostor u kojem ne postoji procjena, analiza ni skriveno očekivanje. Za razliku od ljudskih odnosa, gdje često razmišljamo kako ćemo biti shvaćeni, interpretirani ili čak odbačeni, u odnosu sa životinjom taj sloj nestaje.
U svakodnevnim odnosima ljudi ne komuniciraju samo riječima, nego i neizrečenim pravilima. Postoji osjećaj da moramo kontrolirati kako se predstavljamo, da trebamo paziti koliko ćemo se otvoriti i kada. Čak i u bliskim odnosima, taj oprez nikada potpuno ne nestaje. Upravo taj stalni unutarnji nadzor često sprječava da emocije slobodno izađu na površinu.
Ne analiziraju prošlost, ne procjenjuju karakter i ne donose zaključke
Životinje, s druge strane, ne sudjeluju u toj vrsti društvene dinamike. One ne analiziraju prošlost, ne procjenjuju karakter i ne donose zaključke o vrijednosti osobe. Njihova prisutnost je izravna. Pas koji ostaje uz vlasnika u trenutku tuge ne pokušava razumjeti uzrok, nego reagira na stanje. Ta jednostavna, ali snažna prisutnost stvara uvjete u kojima se obrambeni mehanizmi mogu opustiti.
Zbog toga mnogi ljudi doživljavaju odnos sa životinjom kao emocionalno sigurniji od odnosa s ljudima. Ne zato što su ljudi nužno opasni, nego zato što su odnosi među ljudima složeniji. U njima postoji mogućnost nesporazuma, povrede, odbacivanja ili razočaranja. Ta mogućnost, čak i kada se ne dogodi, dovoljno je prisutna da stvara unutarnju napetost.
Kada ta napetost nestane, kao u prisutnosti životinje, emocije koje su bile zadržane mogu se pojaviti. To nije bijeg od ljudi, nego trenutak u kojem osoba prvi put dopušta sebi da osjeti ono što već postoji.
Pomažu ljudima da ponovno dođu u kontakt sa sobom
Važno je razumjeti da taj proces ima i svoju pozitivnu stranu. Prema Fineu, životinje često djeluju kao most prema dubljoj emocionalnoj svijesti. One ne zamjenjuju odnose s ljudima, nego pomažu ljudima da ponovno dođu u kontakt sa sobom. Kada osoba može iskreno osjetiti emociju, čak i u prisutnosti životinje, povećava se mogućnost da će je s vremenom moći podijeliti i s drugim ljudima.
Ipak, postoji i druga strana ove pojave. Ako osoba stalno bira životinju kao jedino mjesto emocionalnog izražavanja, može se dogoditi da izbjegava odnose koji nose rizik, ali i potencijal za dublju povezanost. U tom slučaju, bezuvjetni prostor postaje sigurna zona iz koje je teško izaći.
Ravnoteža se nalazi u razumijevanju funkcije tog odnosa. Životinja može biti prostor u kojem učimo ponovno osjećati, ali ne mora biti jedino mjesto gdje te emocije postoje. Pravi cilj nije zamijeniti ljude životinjama, nego kroz sigurnost koju životinja pruža ponovno izgraditi kapacitet za odnose.
U konačnici, činjenica da se ljudi lakše slome pred životinjom ne govori o slabosti, nego o potrebi. Potrebi za prostorom u kojem ne moramo biti ništa drugo osim onoga što jesmo. U svijetu u kojem su odnosi često opterećeni očekivanjima i nesigurnošću, takav prostor postaje rijedak – ali upravo zato i neprocjenjiv.
Toni Eterović
