Žrtva zlostavljanja koja je pravomoćno pobjedila instituciju crkvu otvoreno se obraća se vjernicima.

Identitet osobe poznat novinaru Vladimiru Urukalu (Slobodna Dalmacija), Berislavu Jeliniću (Nacional), organizaciji emisije PROVJERENO, i timu koji ga je prigrlio kao novog aktivista od nas 10 imperij.com.

Dragi vjernici, subraćo,

Znam da vam je Crkva svetinja.

Znam da je nekima od vas Crkva psihološka pomoć, utočište, mjesto na kojem ste pronašli smisao kada ga više niste vidjeli. Znam da su vam neki svećenici i duhovnici toliko važni da u njima gotovo gledate Boga, iako to možda nikada ne biste tako izgovorili.

Znam to jer sam i ja tako vjerovao.

I upravo zato vam ovo pišem. Ne pišem vam kao neprijatelj Crkve.

Pišem vam kao čovjek koji je u Crkvi doživio i dobro i zlo.

Jer nemojmo se lagati: u Crkvi se događaju prekrasne stvari.

Neke je Crkva spasila. Nekima je spasila život. Nekima je spasila brak. Nekima je spasila psihu. Nekima je vratila vjeru, dostojanstvo i nadu.

Postoje stvarni vjernici. Postoje divni ljudi. Postoje svećenici koji doista žive ono što propovijedaju. Postoje duhovnici koji će vam pomoći kada vam nitko drugi neće.

I postoje ljudi koji u Crkvi jednostavno rade svoj posao.

Ali postoji i nešto drugo.

Postoji mrak.

I ja sam ga upoznao kao dijete.

Kao dijete mislio sam da je zlostavljanje normalno

Kada ste dijete, ne znate uvijek imenovati ono što vam se događa.

Ja sam u jednom trenutku počeo misliti da je seksualno zlostavljanje možda nešto normalno.

Nisam doživio silovanje.

Doživio sam zlostavljanje.

A kada sam kasnije slušao ljude koji su prošli kroz silovanje i još teže oblike seksualnog nasilja, znao sam pomisliti da ću otići s ruba pameti.

Tek tada shvatite koliko čovjek može biti uništen.

I zato danas mogu reći nešto što možda neće biti ugodno čuti: žrtva zlostavljanja ne mora prestati biti vjernik. Ali može prestati vjerovati instituciji.

Otkrit ću vam nešto: i ja sam potkupljiv kao i vi

Da vam kažem nešto neugodno o sebi?

I ja sam potkupljiv kao i vi.

Ne govorim samo o novcu.

Čovjeka se može potkupiti sigurnošću. Pripadnošću. Ljubavlju. Autoritetom. Osjećajem da pripada nečemu svetom. Može ga se potkupiti i vlastitom vjerom.

Jer kada nekoga volimo i vjerujemo mu, vrlo teško prihvaćamo mogućnost da upravo ta osoba može učiniti nešto strašno.

A onda sam prije nekoliko godina doživio nešto što me potpuno razorilo.

Svećenik kojem sam vjerovao

Prije nekoliko godina, tadašnji splitsko-makarski nadbiskup Dražen Kutleša u tajnosti je razriješio jednog svećenika u mojoj župi i doveo drugoga.

Ali ono što je uslijedilo bilo je mnogo veći šok.

Svećenik kojeg sam smatrao stvarno duhovnim čovjekom – pomalo čudnim, ali dragim – našao se pod vrlo ozbiljnim optužbama povezanima sa seksualnim sadržajem koji uključuje dječake i navodnim neprimjerenim dodirom jednog dječaka.

U školi je pozvana policija. Uslijedili su postupci nadležnih institucija.

Prema onome što sam tada saznao, pronađeni su sadržaji u mobitelu i kompjuteru zbog kojih mi je bilo teško shvatiti što gledam i što slušam. Tražio sam opravdanje sebi da je ta osoba ili lažno optužena ili izdala moja očekivanja.

Ja to ni danas ne mogu potpuno shvatiti. Jer sam upravo toj osobi povjerio ono što se meni dogodilo.

Razumijete li moj lom?

Čovjek kojem ste povjerili svoju najveću tajnu odjednom se našao u priči zbog koje više ne znate jeste li ikada poznavali osobu kojoj ste vjerovali. Dakle, ispada druga osoba pedofil za koju bi stavio ruku u vatru, ali kako sam provjerio svoje izvore našli su nepobitne dokaze.

Meni je izgledao gotovo sveto.

Aseksualno.

Nije mi izgledao kao čovjek koji bi mogao imati takve sklonosti. Baš je djelovao kao nezainteresiran za seksualnost, čovjek koji pripada nebu, poseban.

I tada sam naučio jednu od najstrašnijih stvari u životu: mi često ne poznajemo ni ljude kojima najviše vjerujemo.

A ponekad ne poznajemo ni sami sebe.

U njegovoj obrani pojavila se i tvrdnja da je kao dijete bio zlostavljan. I tu se otvorilo pitanje koje me i danas progoni.

Ako smo žrtvu nazivali plaćenikom, narkomanom i protivnikom Crkve – tko smo mi?

Neki su morali pobjeći iz Crkve da bi sačuvali vjeru.

Ne zato što su prestali vjerovati u Boga, nego zato što više nisu mogli vjerovati instituciji koja je trebala biti mjesto sigurnosti.

Ako smo žrtvu nazivali plaćenikom… Ako smo je nazivali narkomanom…Ako smo govorili da je protivnik Crkve… Ako smo sumnjali u njezinu riječ samo zato što je progovorila… Ako smo je ponižavali zato što je dirnula u ono što nama sveto…Ako smo je tjerali u šutnju da bismo sačuvali vlastiti mir… tko smo onda mi?

I možda je još strašnije pitanje:

Koje smo rane zadali Kristu pokušavajući spasiti Krista?

Jer što ako smo, braneći Crkvu, ranili čovjeka?

Što ako smo, braneći svećenika, ponizili dijete?

Što ako smo, čuvajući ugled institucije, uništili povjerenje žrtve? Što ako je naše uvjerenje potpuno krivo cijeli život i ne znamo ni zrno koliko zna žrtva? Zašto bi bio neprijatelj osoba koja je sasipala svoj gnjev rana, vulkan rana koje se više nije dalo kontrolirati? Vrijeđao, psovao, ludovao, znate li vi uopće što su traume i rane koje se same probude.

Što ako smo toliko silno željeli dokazati da je Crkva sveta da smo zaboravili da je čovjek ispred institucije?

Krist nam nije rekao: „Zaštitite moj ugled pod svaku cijenu.”

Rekao nam je da ljubimo. Da vidimo onoga kojega drugi ne vide. Da ne prolazimo pokraj ranjenoga.

Zato se više ne pitam samo što su meni učinili. Danas se pitam i što smo mi učinili jedni drugima dok smo pokušavali dokazati tko je u pravu.

Jer možda je Krist cijelo vrijeme bio upravo ondje gdje ga nismo željeli vidjeti.

U žrtvi.

A mi smo branili Njega od nje.

Možda je vrijeme da stanemo. Da prestanemo braniti Boga od ljudi. Da počnemo braniti ljude od onoga što ih uništava.

Jer ako moramo gaziti ranjenog čovjeka da bismo sačuvali sliku svetosti Crkve, onda moramo imati hrabrosti pitati: Jesmo li doista spasili Krista – ili smo svojim rukama zadali nove rane Kristu?

Moja obitelj nije smjela znati

Postojalo je vrijeme kada čovjek nije smio ni vlastitoj religioznoj obitelji reći što mu se događa.

Zašto?

Jer je obitelj vjerovala. Jer je Crkva toj obitelji mnogo dala. Jer postoji strah da će jedna istina srušiti cijeli život.

I razumijem ih.

Moji su gledali ono dobro što su kroz Crkvu doživjeli i nisu htjeli zbog grijeha pojedinaca odbaciti cijelu Crkvu.

Ali ja nisam mogao dopustiti da mi se drugi petljaju u ono što sam proživio.

Iako jesu.

Dragi vjernici, ovo se događa pored vas

Dragi vjernici, subraćo, ovo se događa.

Ne negdje na Marsu.

Ne samo u nekim „lošim Crkvama”. Događa se pored nas. Oko nas.

Dok smo mi spremni staviti ruku u vatru za čovjeka kojeg možda uopće ne poznajemo. Mi ne poznajemo tuđi um. Ponekad ne poznajemo ni vlastiti.

A ipak smo spremni reći: „On to ne bi nikada.”

Kako znaš? Kako ja znam? Kako itko od nas zna?

Ako tražite đavla, možda ćete ga pronaći tamo gdje ga najmanje očekujete

Ja sam u jednom trenutku svog života došao do strašne misli:

Ako tražite đavla, idite u Crkvu.

Ne zato što mislim da je Crkva đavao. Ne zato što mislim da su svi svećenici đavoli.

Nego zato što sam upravo ondje gdje sam očekivao najveće svjetlo prvi put vidio da vlada zlo, i to zlo taj đavao ustraje, on ne odustaje ni danas, on napada, on nije ponizan, on ne kaje se javno, ni tajno, on je ljut što je razotkriven. On preko biskupa koji nisu ponizno i prije presude došli mi reći da sam i ja crkva, nisu odvojeni. Oni su jedno tijelo. Svo vrijeme znali, prikrivali, no opet eto da vam iznesem identitet bio bi “komunist, plaćenik, srbočetnik, ljevićar” a ja sam vjernik.

I znate što?

To je užasna spoznaja.

Jer ako ste cijeli život vjerovali da je nešto sveto i onda u tome pronađete nešto duboko bolesno, ne raspadne se samo vaše povjerenje u čovjeka.

Počne se raspadati cijeli vaš unutarnji svijet.

Iznad vašeg svjetla može postojati stravičan mrak.

A onaj tko je prošao kroz mrak više ne vidi samo svjetlo.

Vidi i mrak.

Crkva nije Bog

Ovo možda moramo naučiti.

Crkva nije Bog.

Svećenik nije Bog. Biskup nije Bog. Crkvena institucija nije Bog. Čovjek koji nosi odoru, titulu ili autoritet i dalje je čovjek.

Može biti svet. Može biti dobar. Može biti plemenit. Ali može i griješiti.

I ako prihvaćamo kršćansku poruku da je čovjek grešan, onda tu istu istinu moramo prihvatiti i kada govorimo o ljudima koji imaju najveći autoritet.

Zašto žrtva mora šutjeti da bi institucija preživjela?

Mediji i novinari pratili su dijelove moje agonije. Novinari poput Urukala i Jelenića, kao i emisija Provjereno, pratili su priče koje su mnogim ljudima pokazale da se iza zatvorenih vrata može nalaziti ono što javnost nikada ne bi očekivala.

I zato vam danas govorim:

Nemojte mrziti žrtvu zato što vam ruši sliku svijeta. Nemojte mrziti novinara zato što postavlja pitanje.Nemojte mrziti čovjeka zato što sumnja.

Pitanje nije izdaja Boga.

Sumnja nije izdaja Boga.

Kritika Crkve nije automatski mržnja prema vjeri.

Isus nije štitio ugled institucije

Kažete: „Nemoj širiti loš glas.”

Ali je li to Kristov nauk?

Isus je znao biti omražen upravo zato što je stao uz one koje drugi nisu htjeli vidjeti.

Stao je uz carinika.

Razgovarao je s ljudima koje su drugi odbacivali. Nije se bojao prijeći granicu koju je društvo postavilo. Nije mu najvažnije bilo što će institucija reći.

Najvažniji mu je bio čovjek.

Zato vas pitam: što je važnije – ugled Crkve ili život žrtve?

Može li 20.000 eura odštete vratiti čovjeku godine? Znamo li uopće što su duševne boli, zašto se mjere novcem…..

Recimo da nekome date 20.000 eura.

Je li vraćeno djetinjstvo? Je li vraćeno povjerenje? Posao? Šansa za start života?

Je li vraćena mladost? Je li vraćen život prije traume? Može li se za 20.000 eura danas kupiti automobil?

Može.

Ali ne možete kupiti novo djetinjstvo.

Ne možete kupiti godine.

Ne možete kupiti život koji je netko izgubio dok je pokušavao razumjeti što mu se dogodilo.

I zato se pitam: je li dovoljno govoriti o odšteti ako se nikada ne govori o odgovornosti, kajanju i promjeni?

Kako bi ti vjerniče postupio suočavajući se sa ovim kao biskup? Bili kao biskup prišao vjerniku svome i pomogao žrtvu koja se liječi ili ogradio se dodavajući da je sve lagala.

Sada je to teško reći jer četri sutkinje profesionalke uz vještačenja i dokaze su potpuno raskrinkale prikrivanje i zlostavljanje.

Gradimo li više kamenih crkvi nego što spašavamo ljude?

Gledam koliko gradimo.

Kamen. Zidove. Tornjeve. Novac. Institucije.

A onda se pitam: koliko gradimo čovjeka?

Ako je čovjek propala crkva, što nam vrijedi savršeno izgrađena kamena crkva? Ako dijete izgubi vjeru zato što mu nitko nije vjerovao, što smo zapravo sačuvali?

Ako žrtva mora pobjeći iz Crkve da bi sačuvala vjeru, jesmo li sačuvali Crkvu – ili smo izgubili čovjeka?

Mnogi su morali pobjeći iz Crkve da bi sačuvali vjeru

Ovo je možda najteža rečenica koju mogu napisati.

Mnogi su morali pobjeći iz Crkve da bi sačuvali vjeru. Drugi su morali ostati u Crkvi da bi sačuvali vjeru.

I jedno i drugo može biti istina.

Ja više ne mogu biti dio nečega što od mene traži da lažem samoga sebe. Ne mogu dopustiti da mi netko govori da ono što sam doživio nije važno zato što bi istina mogla ugroziti nečiji ugled.

Ne želim spašavati instituciju tako da ponovno žrtvujem čovjeka.

Jer ako želite spasiti Crkvu, možda je nećete spasiti novcem, zidovima, šutnjom.

Možda ćete je spasiti srcem.

Onim srcem o kojem Isus govori. Onim susretom sa Samarijankom na zdencu.

Razgovorom. Pitanjem. Slušanjem.

Istinom. Čovjekom.

Tražimo li Boga ili sebe?

Zato danas ne želim biti čovjek koji samo sluša.

Želim biti čovjek koji pita.

Koji misli, razgovara, provjerava, koji se usudi reći: „Ne znam.”

Koji se usudi priznati: „Pogriješio sam.”

Koji se usudi posumnjati u vlastitu sliku svijeta.

Jer možda je najveća opasnost za vjeru upravo trenutak kada prestanemo postavljati pitanja.

Dragi vjernici, subraćo, nemojte od žrtve tražiti da šuti kako biste vi mogli mirno vjerovati. Nemojte od nje tražiti da nosi vaš teret. Nemojte braniti čovjeka samo zato što nosi funkciju.

Nemojte braniti instituciju samo zato što vam je jednom pomogla. I nemojte zbog tuđeg grijeha odbaciti Boga. Ali nemojte ni zbog svoje slike Boga odbaciti žrtvu.

Jer možda pitanje nije: „Tko je pobijedio – Crkva ili žrtva?”

Možda je pitanje puno strašnije. Jesmo li cijeli život tražili Boga – ili smo samo tražili sebe?

Vjernici, stavimo znanost na trenutak sa strane

Sada vas nešto molim.

Stavimo znanost na trenutak sa strane. Neka znanost na nekoliko minuta ne postoji.

Ne zato što je nevažna.

Nego zato što sada želim razgovarati s vama jezikom u koji vi i ja vjerujemo.

Jezikom duhovnoga.

Jezikom anđela i demona.

Jezikom grijeha, iskušenja, pada i spasenja.

Jer ako smo vjernici, onda smo stoljećima učili da postoji duhovna borba.

Vjerujemo da postoji Sotona. Vjerujemo da zlo može zavesti čovjeka. Vjerujemo da je čovjek slab.

Vjerujemo da iskušenje može doći tamo gdje ga najmanje očekujemo.

Pa vas pitam: Vjerujete li da je demonski svijet postao jači?

Vi znate što ste učili. Znate koliko je, prema kršćanskom nauku, snažna napast.

Znate da se u Bibliji govori o farizejima koji su se protivili Kristu.

Znate da je Isus bio okružen ljudima koji su ga trebali slijediti, a ipak je među apostolima bio Juda, Petar i Toma….

Znate da kršćanska tradicija govori o velikim svecima koji su prije obraćenja prolazili kroz vlastite padove, grijehe, blud, ovisnosti, nasilje, taštinu i različite oblike duhovne tame.

Pa zašto onda mene pravite ludim?

Zašto druge žrtve pravite ludima? Zašto se pravite da ne vidite? Zašto se pravite da ne čujete? Zašto se pravite da se ništa ne događa?

Ako doista vjerujemo u postojanje zla, zašto nam je toliko teško prihvatiti da zlo može ući i tamo gdje ga najmanje očekujemo?

U instituciju. U obitelj.

U župu.

U samostan. U čovjeka koji govori o Bogu. U čovjeka kojemu vjerujemo. I upravo zato me posebno boli kada vjernik kaže:

„To se našim svećenicima ne može dogoditi.”

Kako znate?

Ako vjerujete u Sotonu, zar stvarno mislite da će Sotona pokucati samo na vrata onih koje vi smatrate lošima?

Zar nije upravo suprotno?

Zar napast ne traži mjesto na kojem može napraviti najveću štetu?

„Mnogo je zvanih, a malo odabranih.”

To nisu moje riječi. To su riječi Svetoga pisma.

I zato vam posljednje želim reći: Ne vjerujte slijepo napisanim propovijedima samo zato što ispred njih stoji titula biskupa.

Ne vjerujte zato što je tekst lijepo napisan.

Ne vjerujte zato što je netko odjenuo liturgijsko ruho.

Ne vjerujte zato što govori s oltara. Slušajte što čovjek govori, ali gledajte i što čini.

Jer što vrijedi najljepša propovijed ako čovjek koji je izgovara nikada nije imao hrabrosti reći:

„Crkva je činila propuste. I mi smo ih činili.”

To želim čuti.

Ne savršenstvo. Ne obranu pod svaku cijenu.

Ne prebacivanje krivnje. Nego priznanje. Odgovornost. Kajanje. Promjenu.

Biskup mora poznavati svoje stado

Ako vjerujemo da je biskup pastir, onda njegov posao nije samo graditi.

Nije njegov posao samo blagoslivljati kamen. Nije njegov posao samo rezati vrpce.

Nije njegov posao samo potpisivati dokumente. Pravi pastir mora znati gdje su mu ranjene ovce.

Mora znati tko pati.

Mora znati tko je nestao.

Mora znati tko se više ne usudi doći u crkvu.

Mora znati tko plače.

Mora znati gdje postoji opasnost.

Mora znati gdje je njegovo stado.

I ako kao biskup kažeš da nisi znao, onda se vjernik mora pitati:

Kako nisi znao? Jer pastir koji ne zna što mu se događa u stadu teško može tvrditi da ga je vodio.

Ali povucimo jednu jasnu granicu

I ovdje želim biti potpuno jasan.

Ako vidim svećenika sa ženom – nemam pravo suditi. Ako vidim svećenika s muškarcem – nemam pravo suditi.

Ne znam njegovu priču. Ne znam njegovu savjest. Ne znam njegov odnos s Bogom.

Ne znam što se događa između dvoje odraslih ljudi.

I ne želim o tome govoriti.

Jer tada bih počeo suditi tuđi grijeh, a ni ja nisam bez grijeha.

Ali postoji granica preko koje ne smijemo prijeći.

Zlostavljanje nije isto što i grijeh odraslog čovjeka.

Predatorstvo nije stvar za trač.

Seksualno nasilje nad djetetom nije pitanje reputacije.

Pedofilija nije tema koju ćemo sakriti iza riječi „slabost”.

Tu nema mjesta relativiziranju.

Tu mora postojati zaštita.

Odgovornost.

I pomoć žrtvi.

Žrtvi treba novi život

I ne mislim na novi život kao lijepu frazu iz propovijedi. Mislim doslovno.

Žrtvi treba omogućiti novi život.

Jer ona je srušena u letu.

Dijete koje je trebalo bezbrižno odrastati odjednom nosi nešto što nije smjelo biti njegovo.

Godine prolaze.

Drugi zaborave.

Institucije nastave živjeti.

Crkve se grade.

Propovijedi se održavaju.

Ljudi odlaze na mise.

A žrtva se noću još uvijek budi sa svojim životom koji joj je netko promijenio.

Zato vas pitam, dragi vjernici:

Ako vjerujete u Boga, ako vjerujete u anđele, ako vjerujete u demone, ako vjerujete u borbu dobra i zla, zašto onda uvijek prvo branimo one koji imaju moć, a tek onda tražimo ranjene?

Ako postoji Sotona, zar nije moguće da nas upravo on najlakše prevari kada nas uvjeri da moramo braniti instituciju pod svaku cijenu?

Da moramo šutjeti.

Da moramo napasti žrtvu.

Da moramo proglasiti novinara neprijateljem. Da moramo nazvati čovjeka plaćenikom.

Da moramo reći da je sve zavjera. Da moramo sačuvati ugled.

A žrtva? Neka čeka.

Ne. Ako je Krist došao zbog čovjeka, onda čovjek mora biti ispred našeg straha za instituciju.

I zato vas na kraju pitam samo jedno: Jesmo li doista prepoznali Krista – ako smo ga prošli pokraj ranjenog čovjeka kojeg smo nazvali neprijateljem?

Možda se najveća duhovna borba ne događa tamo gdje je očekujemo.

Možda se događa upravo onda kada moramo odlučiti: hoćemo li zaštititi ugled – ili čovjeka?

A ja znam što bih danas izabrao.

Čovjeka.

Jer ako izgubimo čovjeka pokušavajući spasiti Crkvu, što smo zapravo spasili?

U ime Imperij tim Brat