Ako je u Gospiću godinama bilo moguće zakopavati tisuće tona otpada, ako je istraga istodobno otvorila lokacije u Varaždinu i Benkovcu, ako se u javnosti pojavljuju Pazin, Poznanovec, Lovinac, Senj i Lički Osik, onda više nije dovoljno pitati samo tko je zakopavao otpad. Pitanje je kako je moguće da je sustav godinama dopuštao da takav otpad ulazi, putuje, skladišti se i nestaje iz evidencija. Tko je znao? Tko nije znao? Tko je morao znati? I koliko još takvih lokacija postoji u Hrvatskoj, a da za njih još ne znamo?
Gospić je postao simbol, ali problem nije samo u Gospiću
Hrvatska se posljednjih mjeseci suočava s pričom koja je mnogo veća od jednog ilegalnog odlagališta.
Gospić je postao njezin simbol jer su razmjeri pronađenog otpada šokirali javnost. Na prostoru bivšeg industrijskog kompleksa PPK Velebit godinama se dovozio otpad, a naknadna vještačenja pokazala su da problem nije bio samo estetski niti samo pitanje neurednog odlagališta. Utvrđeno je onečišćenje tla, biljnog pokrova i staništa, a u podzemnim vodama nizvodno od lokacije pronađene su i opasne kemikalije. Pučka pravobraniteljica upozorila je da otpad predstavlja trajni izvor opasnosti te značajan rizik za okoliš i zdravlje ljudi ako se ne provedu sanacijske mjere.
Ali upravo tu moramo stati. Gospić nije cijela priča.
Još u veljači 2025. Europol je objavio da je hrvatska policija razotkrila mrežu povezanu s nezakonitim odlaganjem najmanje 37.000 tona otpada na najmanje tri lokacije u Hrvatskoj. U priopćenju su navedeni Gospić, Varaždin i Benkovac, uz sumnju da je otpad dolazio iz Italije, Slovenije i Njemačke. Europol je naveo i da je kriminalna mreža ostvarila najmanje četiri milijuna eura profita.
Dakle, ono što danas gledamo nije otkriće jednog divljeg odlagališta.
To je otkrivanje sustava.
Koliko smo dugo gledali, a nismo vidjeli?
Najneugodnije pitanje nije samo tko je otpad zakopavao. Najneugodnije pitanje glasi: Kako je moguće da se to događalo godinama?
Prema rekonstrukciji slučaja, nezakonito dopremanje otpada na lokaciju u Gospiću počelo je još 2021. godine. Otpad je dolazio iz inozemstva i Hrvatske, a razmjeri problema postali su jasniji tek nakon policijske akcije i kasnijih vještačenja.
Ako kamioni godinama dolaze na određenu lokaciju, ako se otpad istovaruje, ako se prostor zatrpava i ako se u zemlju zakopavaju goleme količine materijala, onda se postavlja pitanje koliko je institucija tijekom tog vremena bilo u blizini cijelog procesa.
Tko je imao zakonsku obvezu nadzirati što se događa? Zašto nitko nije znao?
35.000 tona nije vreća smeća
Kada se govori o ilegalnom otpadu, javnost ponekad zamišlja nekoliko kamiona koji negdje istovare otpad.
Ovdje govorimo o potpuno drugoj razini.
Europol je 2025. govorio o najmanje 35.000 tona nezakonito odloženog otpada.
Prema navodima istrage, dio otpada bio je deklariran kao plastika namijenjena recikliranju, dok su laboratorijske analize pokazale da određeni materijali imaju svojstva zbog kojih se prema propisima smatraju opasnim otpadom. Istraga je također obuhvatila sumnje u nezakonito odlaganje medicinskog otpada.
To znači da više ne možemo govoriti o pojedincu koji je negdje bacio smeće.
Govorimo o logistici, prijevozu, dokumentaciji, o tvrtkama, o novcu, o međunarodnim rutama. O ljudima koji otpad proizvode, ljudima koji ga preuzimaju, ljudima koji ga prevoze i ljudima koji ga naposljetku odlažu.
A kada takav lanac postoji, teško je povjerovati da je sve moglo biti nevidljivo baš svima.
Od Italije i Slovenije do Hrvatske
Europol je objavio da je kriminalna mreža, prema tadašnjim rezultatima istrage, uvozila otpad iz Italije, Slovenije i Njemačke.
Problem je bio u tome što je otpad, prema sumnjama istražitelja, prikazivan kao materijal koji se može reciklirati, dok se dio otpada zapravo nije propisno obradio nego je završavao zakopan ili odbačen. Europol navodi da je takav model omogućavao kriminalcima da izbjegnu visoke troškove zakonitog postupanja s opasnim otpadom i razliku pretvore u profit.
To otvara jedno od najvažnijih pitanja cijele afere: Je li Hrvatska postala jeftinije mjesto za zbrinjavanje otpada koji bi u drugim državama bio preskup za legalno zbrinjavanje?
Ako jest, onda problem nije samo hrvatski. To je europski problem.
A gdje je ostatak otpada?
Tu priča postaje još neugodnija. Ako je na poznatim lokacijama pronađeno najmanje 35.000 tona, građani imaju pravo pitati:
Koliko je otpada prošlo kroz Hrvatsku, a da nije završilo na lokacijama koje su danas poznate?
Koliko je ga ušlo? Koliko je službeno obrađeno? Koliko je izvezeno? Koliko je reciklirano? Koliko je završilo na odobrenim odlagalištima? I koliko je možda nestalo između ulaska u zemlju i krajnjeg odredišta? To su pitanja na koja nije dovoljan politički odgovor. Potrebni su podaci.
Gospić, Benkovac i Varaždin nisu jedine priče
U javnosti se posljednjih godina pojavljuju i druge lokacije povezane s problemima nezakonito odloženog otpada.
Pučka pravobraniteljica navela je da je, nakon medijskih objava, pokrenula ispitni postupak koji je obuhvatio više lokacija, među kojima Gospić, Benkovac, Varaždin i Poznanovec. U svom izvješću za 2025. navela je i Pazin, gdje je godinama ranije problem predstavljao plastični otpad iz Italije, te je zabilježila da su u plan sanacije uvrštene i lokacije u Samoboru i Lovincu.
U međuvremenu je dodatnu pozornost izazvao i Benkovac.
Tamo se istražuje područje bivšeg kamenoloma u Benkovačkom Selu, gdje se prema sumnjama istražitelja moglo nalaziti oko 11.000 kubičnih metara mljevene plastike. Lokacija se nalazi relativno blizu grada, a stanovnici su javno izražavali zabrinutost zbog mogućih posljedica.
U javnosti su se pojavile i informacije o drugim lokacijama, uključujući Senj, a pitanje nije više samo gdje je pronađen otpad nego koliko je lokacija ukupno bilo uključeno u različite oblike nezakonitog odlaganja.
Pazin je posebno važan za razumijevanje priče
Pazin pokazuje da problem ilegalnog otpada u Hrvatskoj nije nastao preko noći.
U izvješću pučke pravobraniteljice navodi se da se još od 2021. postupalo zbog više tisuća tona plastičnog otpada iz Italije protuzakonito odloženog u prostoru bivše tvornice Istroplastika u Pazinu.
To znači da Gospić nije prvi slučaj u kojem je javnost čula priču o velikim količinama otpada koje dolaze iz drugih europskih država.
Ako su upozorenja postojala prije nekoliko godina, onda se postavlja pitanje:
Što smo naučili iz prvih slučajeva?
I ako nismo dovoljno naučili, zašto nismo?
Je li Hrvatska dovoljno kontrolirala otpad koji ulazi u zemlju?
Otpad može legalno prelaziti granice unutar europskog sustava gospodarenja otpadom. Problem nastaje kada se legalni sustav koristi kao pokriće za nezakonito postupanje.
Europol je upravo opisao model u kojem su kriminalne strukture koristile legalne tvrtke i transportne kompanije, uz lažno deklariranje otpada, kako bi izbjegle troškove njegova zakonitog tretmana.
Zato se ne smijemo pitati samo: „Tko je bacio otpad?”
Moramo pitati: „Kako je otpad službeno putovao?”
Tko je kontrolirao dokumentaciju?
Sustav mora moći provjeriti kada postoji nesrazmjer između onoga što piše na dokumentu i onoga što se fizički nalazi u kamionu. Ako se otpad deklarira kao plastika za recikliranje, a kasnije laboratorij pokaže da materijal ima opasna svojstva, onda moramo znati kako je takav materijal prošao kroz sustav.
Tko ga je klasificirao? Tko ga je preuzeo? Tko ga je kontrolirao? Tko je odredio odredište? I tko je provjeravao je li doista završio tamo gdje je trebalo?
A gdje su bile lokalne vlasti?
Gradonačelnici, načelnici i župani ne mogu automatski biti odgovorni za svaki kriminal koji se dogodi na njihovom području. Ako na području grada ili općine postoji ogroman problem s otpadom, građani imaju pravo pitati kada su lokalne vlasti za njega saznale, što su napravile i kome su prijavile sumnje.
Isto vrijedi za komunalne službe. Isto vrijedi za inspekcije. Isto vrijedi za županijske institucije.
Isto vrijedi za državna tijela.
Ne zato što unaprijed znamo da su nešto skrivali. Nego zato što netko mora objasniti kako je sustav funkcionirao.
Je li se netko bojao govoriti?
To je možda najosjetljivije pitanje.
Moguće je da su pojedinci nešto primijetili, ali nisu imali dovoljno informacija. Moguće je da su se neki ljudi bojali prijaviti sumnje. Moguće je da su neki mislili da je sve legalno jer je dokumentacija izgledala uredno.
Moguće je i da institucije jednostavno nisu povezale različite informacije koje su pojedinačno izgledale bezazleno. Ali moguće je i da će istrage pokazati nešto drugo. Zato ne treba unaprijed govoriti da je „cijela Hrvatska šutjela”.
Treba utvrditi tko je što znao i kada je znao. Ili je jednostavno se prestalo vjerovati u institucije i njeni službenici su sudjelovali.
Vjeran Piršić postavlja pitanje koje se ne može samo tako odbaciti
Ekolog i dugogodišnji aktivist Vjeran Piršić javno je govorio o informacijama koje su, prema njegovim tvrdnjama, talijanske sigurnosne službe dostavljale hrvatskim vlastima o mogućem organiziranom dopremanju otpada.
Ako je hrvatska država dobila upozorenje stranih institucija o mogućem organiziranom krijumčarenju otpada, što je nakon toga učinila?
A što je s građanima koji žive iznad podzemnih voda?
Gospić dodatno pokazuje koliko je pitanje otpada povezano sa zdravljem stanovništva.
Pučka pravobraniteljica posebno je upozorila na činjenicu da se radi o krškom području kroz koje prolaze podzemne vode od važnosti za šire područje. Nakon stručnih vještačenja zabilježeno je onečišćenje tla, a nizvodno od lokacije pronađene su opasne kemikalije u podzemnim vodama.
Zato građani ne trebaju samo čuti da će se otpad ukloniti.
Oni imaju pravo znati što je pronađeno. Imaju pravo znati kako se prati voda. Imaju pravo znati koliko će trajati monitoring.
Imaju pravo znati postoji li mogućnost širenja onečišćenja. Imaju pravo dobiti rezultate mjerenja. Jer kada je riječ o okolišu, povjerenje se ne može graditi na uvjeravanju. Povjerenje se gradi mjerenjima koja su javno dostupna.
Najveća opasnost bila bi da pronađemo samo ono što je netko već otkrio
Ako je Gospić otkriven zato što je netko konačno počeo kopati, istraživati i analizirati, onda je sljedeće pitanje vrlo jednostavno:
Gdje još treba kopati?
Hrvatska ima napuštene industrijske komplekse, stare tvornice, kamenolome, skladišta i zemljišta na kojima se godinama događaju promjene koje građani često ne mogu pratiti.
Ne znači da je na svakoj takvoj lokaciji otrov. Ali znači da bi država nakon ovakve afere trebala imati odgovor na pitanje: Koliko potencijalno rizičnih lokacija postoji?
Hrvatska treba napraviti kartu svog otpada
Gdje se nalaze službena odlagališta?
Gdje su sanirane lokacije?
Gdje postoje sumnje na nezakonito odlaganje?
Gdje su provedena mjerenja?
Gdje nisu?
Koje su lokacije povezane s prekograničnim prometom otpada?
I što je s lokacijama koje su građani godinama prijavljivali?
Ako takva karta postoji, neka bude javna.
Ako ne postoji, sada je vrijeme da se napravi.
Jer možda najveći problem nije ono što smo pronašli
Najveći problem može biti ono što još nismo pronašli.
Gospić nas je natjerao da pogledamo ispod zemlje.
Benkovac je pokazao da se slična priča može pojaviti nekoliko kilometara od urbanog središta.
Varaždin je pokazao da problem nije ograničen na Liku i Dalmaciju.
Pazin pokazuje da se priča o otpadu iz Italije pojavljuje već godinama.
A činjenica da se u javnosti otvaraju nove lokacije znači da pitanje više nije lokalno.
Hrvatska mora saznati koliko je otpada ušlo u zemlju, kamo je službeno trebao otići i gdje je stvarno završio.
Tko će na kraju platiti?
Ako se kriminalcima isplati dovesti otpad u Hrvatsku, nezakonito ga zakopati i na tome zaraditi milijune, a zatim država mora trošiti javni novac na njegovo uklanjanje, onda imamo savršen poslovni model za kriminalce.
Ako se odgovorni mogu pronaći i ako im se može dokazati krivnja, od njih treba naplatiti štetu u skladu sa zakonom.
Ali građani imaju pravo znati i koliko će ih sve ovo koštati prije nego što odgovorni budu pravomoćno osuđeni i prije nego što se eventualno naplati šteta.
Ovo više nije samo ekološka afera
Ovo je pitanje sigurnosti. Pitanje zdravlja. Pitanje korupcije. Pitanje organiziranog kriminala. Pitanje europskog prekograničnog prometa otpada.
Pitanje rada inspekcija.Pitanje odgovornosti lokalne i državne vlasti. I pitanje novinarstva. Jer ako novinari sada samo objave fotografije hrpa otpada, za nekoliko mjeseci priča će nestati. A ne smije nestati.
Treba nastaviti pitati.
Treba pratiti svaku lokaciju. Treba pratiti svaku sanaciju. Treba pratiti svaki ugovor. Treba pratiti svaki euro.
Treba pratiti rezultate analiza tla i vode. Treba pitati tko je odgovoran za svaki propust koji se eventualno utvrdi.
Gospić nije kraj priče
Možda će se na kraju pokazati da je hrvatski sustav, unatoč svim problemima, uspio otkriti kriminalnu mrežu i zaustaviti njezino djelovanje.
To su pitanja na koja demokratska država mora moći odgovoriti.
Jer ako danas znamo za Gospić, Benkovac i Varaždin, moramo tražiti i četvrti, peti i deseti slučaj
Gospić ne smije postati samo još jedna afera koju ćemo sanirati, fotografirati i zaboraviti.
On mora postati početak ozbiljnog čišćenja sustava.
Otpad se može zakopati u zemlju.
Dokument se može krivotvoriti.
Kamion može nestati iz pogleda.
Ali posljedice ne nestaju.
I zato Hrvatska sada mora odgovoriti na pitanje koje je puno veće od Gospića: Koliko još ilegalnih odlagališta postoji u Hrvatskoj – i tko će ih prvi pronaći?
Toni Eterović
