U javnosti se sve češće postavlja pitanje: jesu li službene stope inflacije stvarne ili su “uljepšane”?
Zašto su u Hrvatskoj cijene “nenormalne”?
Posebno u Hrvatskoj, gdje mnogi građani imaju osjećaj da cijene rastu znatno brže nego što to pokazuju službeni podaci. Taj jaz između statistike i svakodnevnog iskustva potiče sumnju da se inflacija možda manipulira. No, stvarnost je nešto složenija.
Kako se inflacija zapravo mjeri?
Inflaciju u Hrvatskoj izračunava Državni zavod za statistiku, a na razini Europske unije metodologiju usklađuje Eurostat. Osnova izračuna je tzv. “potrošačka košarica” skup proizvoda i usluga koje prosječno kućanstvo koristi, poput hrane, prijevoza, stanovanja i odjeće.
Međutim, ključni problem leži u samoj ideji “prosječnog potrošača”. Stvarni ljudi imaju različite navike potrošnje. Netko troši više na hranu, netko na najam, a netko na gorivo. Ako cijene najviše rastu upravo u kategorijama koje su pojedincu najvažnije, njegova osobna inflacija može biti znatno viša od službene.
Gdje nastaje dojam “lažiranja”?
Važno je naglasiti: inflacija se u pravilu ne lažira izravno. No, metodologija mjerenja može stvoriti dojam da su podaci “uljepšani”. Prvo, koristi se tzv. zamjenska logika pretpostavka da će potrošači, ako neki proizvod poskupi, prijeći na jeftiniju alternativu. Time se statistički ublažava rast cijena, iako potrošač i dalje osjeća financijski pritisak.
Drugo, primjenjuju se prilagodbe kvalitete. Ako novi proizvod ima bolje karakteristike (npr. tehnologiju ili energetsku učinkovitost), statistika može zaključiti da cijena zapravo nije porasla, jer se dobiva “više vrijednosti za novac”.
Treće, struktura košarice može podcijeniti važnost ključnih troškova poput hrane, stanovanja ili režija — upravo onih koji najviše pogađaju kućanstva.
Zašto su cijene u Hrvatskoj visoke?
Osjećaj da su cijene u Hrvatskoj “nenormalne” u usporedbi s bogatijim zemljama nije neutemeljen. No uzroci su uglavnom ekonomski, a ne statistički. Jedan od glavnih faktora je turizam. Hrvatsko tržište cijena često se prilagođava turistima, a ne lokalnom stanovništvu.
To znači da restorani, najam i dio maloprodaje formiraju cijene prema platežnoj moći stranih gostiju.
Drugi važan element je uvozna ovisnost. Hrvatska veliki dio robe i energije uvozi, pa globalni poremećaji cijena imaju jači utjecaj nego u velikim, samodostatnim ekonomijama. Treći faktor je ograničena konkurencija u pojedinim sektorima, gdje manji broj velikih tvrtki može lakše održavati više cijene.
Uvođenje euro također je imalo psihološki učinak. Iako službeni podaci pokazuju umjeren rast, mnoge cijene su prilikom konverzije “zaokružene prema gore”, što je dodatno pojačalo percepciju poskupljenja. Konačno, nakon globalnih poremećaja poput COVID-19 pandemije, dio poduzeća povećavao je cijene više nego što su rasli troškovi fenomen koji se često naziva “greedflation”.
Kako procijeniti stvarnu inflaciju?
Građani koji žele realniju sliku mogu pratiti vlastitu potrošnju račune za hranu, stanovanje, gorivo i usluge. Ta “osobna inflacija” često je najtočniji pokazatelj stvarnog životnog standarda. Također je korisno pratiti alternativne indikatore poput cijena nekretnina, najamnina i osnovnih namirnica, kao i usporedbe s drugim državama unutar Europske unije.
Dakle….
Inflacija se ne može jednostavno “lažirati” bez posljedica, jer bi se nesklad brzo uočio kroz druge ekonomske pokazatelje. Međutim, način na koji se mjeri može ublažiti stvarnu percepciju rasta cijena.
U Hrvatskoj je jaz između službenih podataka i osjećaja građana rezultat kombinacije metodologije i stvarnih ekonomskih okolnosti. Visoke cijene nisu iluzija ali nisu ni nužno dokaz manipulacije. One su prije svega odraz strukture gospodarstva, tržišta i specifične uloge turizma.
Razumijevanje tih faktora ključno je za realnu procjenu ekonomskog stanja i za donošenje informiranih osobnih i političkih odluka.
Pripremila Ivana Radić
