Šest izgubljenih života. Još dvoje ljudi bori se za život u bolnici. Obitelji oplakuju svoje najmilije, a Omiš i okolica sve su glasniji u zahtjevima za odgovorima. Na društvenim mrežama nižu se pitanja o propustima, postupanju službi, sanaciji i odgovornosti. Tuga se pretvara u ogorčenje, a povjerenje u institucije ozbiljno je poljuljano. Neki čak gradonačelnika Močića optužuju da je ratni profiter. Vlada je također zakazala.
„Obitelji žrtava i građani zaslužuju odgovore, a ne šutnju!”
Božena Batarelo Stanić napisala je komentar koji sažima bijes dijela javnosti: „Požar je odnio ljudske živote, nastala je ogromna materijalna šteta, a sustav je očito zakazao. Gdje su odgovorni? Zašto šute? Tko je zakazao, gdje su nastali propusti i tko će snositi odgovornost? Obitelji žrtava i građani zaslužuju odgovore, a ne šutnju!”
Odorjan Janković pita: „Da, zašto? Zašto nije bilo uzbune?” Šunjić Petar smatra da je gradonačelnik morao ranije reagirati te tvrdi da je pravodobno alarmiranje moglo spasiti živote.
Petar Marušić prozvao gradonačelnika i Gradsko vijeće
Jedan od najoštrijih komentara ostavio je Petar Marušić: „Neka se svi skupa srame. I gradonačelnik i vijeće. Dujmović je pokrenuo pitanje sjednice o požaru, ali nikad nije sazvana. Gospodin Karlo Vukasović zašto? Ovo je zaista više dno dna. Dva i po mjeseca od tragedije, a da grad nije u stanju proglasiti stanje tuge i žalosti za svojim sugrađanima? Sramite se svi skupa.”
Nezadovoljstvo dijela građana očito je veliko. Posebno ih boli dojam da se institucionalna reakcija odvija presporo u odnosu na težinu tragedije.
Josip Ančić smatra da je trebalo ranije proglasiti trodnevnu, ako ne i sedmodnevnu žalost. Nakon javnih kritika objavljena je odluka o Danu žalosti za četvrtak, 29. 10 2026. godine.
Dan žalosti izraz je poštovanja prema preminulima. No njime ne prestaju pitanja o okolnostima požara, sanaciji i eventualnim propustima.
„Zaboravili su nas.” Omišani više ne skrivaju ogorčenje
Omišani se itaju očajom i gnjevom. Tanja Sinovčić napisala je kratko, ali bolno: „Zaboravili su nas. Nažalost.”
Ivica Marjanović smatra da Omišu trebaju ljudi koji će raditi za dobrobit grada, a ne oni koji ga, prema njegovu mišljenju, guraju prema dnu. Augustin Vranjković također je oštro kritizirao stanje gradske vlasti.
Mile Domazet smatra da bi zbog izostanka odgovora netko trebao snositi posljedice, dok je Mate Mihic otvorio pitanje moralne odgovornosti.
To su komentari građana, a ne dokazi kaznene odgovornosti. Ipak, pokazuju koliko se duboko uvukao osjećaj napuštenosti. Kada ljudi počnu vjerovati da ih nitko ne čuje, svaka nova odgoda i svaka nejasnoća dodatno produbljuju nepovjerenje. Također građani optužuju i župana Blaženka Bobana i Antu Sanadera da imaju prste u ovome.
Stanići kraj Omiša oplakuju Grozdanu: „Ništa više neće biti isto”
Dok se na jednoj strani javnosti nižu pitanja o odgovornosti, u Stanićima kraj Omiša prijatelji i poznanici oplakuju pokojnu Grozdanu. Iza vijesti o tragediji ostaje ono što se ne može prikazati službenim priopćenjem: praznina u obiteljima, uspomene koje bole i ljudi koji još ne mogu prihvatiti da njihovih najmilijih više nema.
Božena Batarelo Vukušić napisala je: „Opet su naši Stanići utihnuli. Ovo je prestrašno. Bože dragi, daj snagu za dalje Anti, Danijeli, njezinim unucima. Draga Grozdana, nađi mir uz svog Jozu i Ivanu. Obitelji iskrena sućut.”
Goge Pesic oprostila se od Grozdane riječima koje otkrivaju dubinu osobnog gubitka: „Čudan život, čudne sudbine, još sam u nevjerici, tužna sam. Putuj, Grozde, nebeskim prostranstvima sa svojim najmilijima.”
Prisjetila se zajedničkih ljeta, druženja i rada u „Galebu”, priznajući da su joj oči pune suza dok piše oproštaj.
Božena Batarelo Stanić napisala je i riječi koje odjekuju daleko izvan jedne obitelji: „Tuga, tuga i samo tuga… Ništa više neće biti isto. Ostaje praznina koju ništa ne može ispuniti, bol koju riječi ne mogu opisati i uspomene koje će zauvijek živjeti u srcu.”
To je ljudska strana tragedije koju nikakva rasprava o politici i odgovornosti ne smije potisnuti. U Stanićima se ne oplakuje samo jedna osoba. Oplakuju se životi, zajedničke godine i budućnost koja je trebala postojati.
Omiš ili Lika? Zašto se tragedije međusobno suprostavljaju?
U raspravama se pojavljuju i sumnje o mogućoj povezanosti požara s otkrivanjem opasnog otpada u Gospiću. Damir Gerić iznio je takvu sumnju u komentaru, ali za nju nije ponudio dokaz. Takve tvrdnje ne smiju se predstavljati kao utvrđene činjenice.
Pitanja o otpadu u Lici zaslužuju ozbiljno istraživanje, kao što tragedija u omiškom kraju zahtijeva razjašnjenje svih okolnosti. Jedno ne smije služiti za potiskivanje drugoga.
Ljudski životi nisu konkurencija za medijsku pozornost. Nije prihvatljivo da se građani Omiša i Like moraju boriti za to da njihove nevolje netko shvati ozbiljno. Niti raditi usporedbe.
Omišani pucaju i optužuju na sav glas
Omiš i okolica nalaze se u trenutku u kojem se tuga sve snažnije pretvara u bijes. Građani prozivaju gradsku vlast, postavljaju pitanja o uzbunjivanju, traže odgovore o sanaciji i žele znati što je istraga dosad utvrdila.
Omišani ne traže samo Dan žalosti. Traže da njihova bol bude shvaćena ozbiljno, da se tragedija ne zaboravi i da odgovornost ne ostane samo riječ u komentarima.
Pripremio Toni Eterović
