Martin Scorsese je jedan od najutjecajnijih američkih režisera svih vremena, a oblikovale su ga ni manje ni više nego traume i propasti. Od djetinjstva je bolovao od kronične asthme. Kao dijete je patio od teške astme, pa nije mogao igrati sportove s drugom djecom, što ga je “prisililo” da vrijeme provodi u kinima a često je sa prozora promatrao drugu djecu.
Nije se smio baviti sportom
Njegov put do uspjeha nije bio nimalo lagan. Naprotiv bio je grozan. Potpuno je odustao od karijere, obolio na depresiju, navukao se na drogu, da bi ga spasio prijatelj Robert De Niro.
Budući da mu je zdravlje bilo krhko, roditelji su ga često vodili u kino. Filmovi su mu postali “prozor u život” i jedini način da iskusi avanturu. Odrastao je u četvrti (Mala Italija) New York gdje su crkva i mafija bile dvije dominantne sile.
Ta napetost između religiozne krivnje i uličnog nasilja postala je glavna tema njegovih najpoznatijih filmova. Martin je htio biti svećenik. Prije nego što je otkrio film, ozbiljno je razmišljao o svećeničkom pozivu. Prijelaz Martina Scorsesea iz sjemeništa u svijet filma je bio rezultat sukoba njegove stroge odgojne sredine i prirodne znatiželje prema svijetu koji se mijenjao.
Htio je nešto više i nije se nalazio u sjemeništu
Tko mu je pomogao na početku?
Nakon što je vidio Boxcar Bertha, John Cassavetes mu je brutalno iskreno rekao da je film “sranje” i da treba snimati filmove o onome što poznaje. To je potaknulo Scorsesea da snimi svoj prvi veliki hit, Ulice zla (Mean Streets).
Karijera puna rasula i ponovnih rođenja
Njegova karijera bila je niz “ponovnih rođenja” nakon velikih padova. Razočaranje i osjećaj neuspjeha bili su ključni faktori, ali situacija je bila još dublja i mračnija. Scorsese je to razdoblje opisao kao “poniranje u ponor”. Bio je u trenucima da odustaje od života, upao u veliku depresiju i kokainsku ovisnost.
Imao je velika očekivanja nakon golemog uspjeha filma Taksist. Velika očekivanja od mjuzikla New York, New York (1977). pretvorila su se u promašaj. Film je bio kritički i komercijalni fijasko, što ga je emocionalno slomilo. Toliko ga je to privatno dotuklo da se odlučio trajno povući. Doživio je to kao osobno odbijanje, pogoršalo mu se stanje i sa asthomom. Htio se ubiti. U tom razdoblju ovisnosti i depresije spao je na svega 49 kilograma i završio u bolnici s unutarnjim krvarenjem.
Posjetio ga je Robert De Niro i postavio mu ultimatum: “Želiš li umrijeti ili želiš snimiti ovaj film?”. Taj film bio je Razjareni bik (Raging Bull), u kojem je Scorsese kanalizirao sav svoj bijes i autodestrukciju, što mu je na kraju spasilo život i karijeru. De Nira od tada smatra najvećim prijateljem i najvećim saveznikom u filmu.
Htio je odustati potpuno i umrijeti
Scorsese je razdoblje svog “mraka” opisao kao potpunu emocionalnu i fizičku iscrpljenost, priznajući da je bio “izvan vremena i mjesta” te privučen opasnoj strani postojanja koja ga je zamalo koštala života. Danas otvoreno priznaje da mu je psihijatar spasio život ali da sav mrak koji je nosio u sebi je zaslužan za njegova najveća filmska djela.
Godinama je išao na terapiju kako bi se nosio sa svojom opsesivnom naravi, nesigurnostima i potrebom za dokazivanjem. Terapija mu je pomogla da “utiša vrištanje u glavi” i kanalizira svoj bijes i energiju u kreativan rad. Sve najveće grozote života koje je trpio su stvorile najveće filmove u kojima su uloge igrali najveća imena svijeta, Pacino, Caprio, De Niro, Pesci, Crowe.
“Dobri momci, Casino, Bande New Yorka, Između života i smrti, Otok Shutter, Pokojni, Vuk s Wall Stretta, Irishman” su vrh filmova obilježeni oskarima. On više ne krije u svojoj 87 godini što je sve prošao i da je bio loš roditelj zbog posla i svojih neispunjenosti.
Imao je pet brakova
Toni Eterović



















