Ulica nije samo buka nego javnost: Građani imaju pravo tražiti sigurnost i odgovornost sustava
Sudovi i policija ne smiju suditi po emocijama, ali ne mogu ignorirati javnost
Često se nakon teških zločina govori kako “ulica ne smije suditi”. To je točno jer presude ne smiju donositi emocije, medijski pritisak ni masa. No isto tako pogrešno je potpuno podcijeniti ono što se naziva “ulicom”, jer iza tog pojma stoje građani koji financiraju državu, pravosuđe i sigurnosni sustav kroz poreze i očekuju zaštitu, sigurnost i odgovornost.
Javnost nije samo buka nego odraz straha, traume i nepovjerenja koje nastaje kada se dogode brutalni zločini.
Svako ubojstvo, pokušaj ubojstva ili razbojništvo ima svoje okolnosti i nijedan slučaj nije potpuno isti. Upravo zato sud mora ostati autonoman, analitičan i pravedan. No istovremeno i sustav mora biti podložan kontroli jer građani imaju pravo pitati: je li se tragedija mogla spriječiti, jesu li institucije reagirale na vrijeme i štiti li sustav dovoljno ljude.
Kada strada policajac, javnost osjeti dodatni strah
Život policajca ne vrijedi više od života bilo kojeg drugog čovjeka. Svaka žrtva jednako je tragedija za obitelj i društvo.
No kada netko ubije policajca, posebno na dužnosti ili u pritvorskom sustavu, tada se dodatno potresa cijela javnost. Ljudi tada instinktivno osjećaju: ako je netko spreman napasti osobu koja štiti građane i predstavlja autoritet države, onda nitko više ne može osjećati potpunu sigurnost.
Upravo zato takvi slučajevi izazivaju mnogo snažnije reakcije, strah i osjećaj da su granice nasilja potpuno pomaknute.
Građani ne mogu isključiti strah i traumu
Nije realno očekivati da ljudi nakon brutalnih zločina ostanu potpuno hladni i racionalni. Javnost ne može jednostavno ugasiti: vlastiti strah, PTSP, osjećaj nesigurnosti, ogorčenje i pitanja o radu institucija.
Ljudi reagiraju emocionalno jer iza svakog teškog slučaja vide mogućnost da se isto dogodi njima, njihovoj djeci ili obitelji.
Upravo zato nakon tragedija raste pritisak prema: sudovima, policiji, centrima za socijalnu skrb, psihijatriji i cijelom sigurnosnom sustavu. Građani ili kako “stručnjaci” kažu ulica strahuju za vlastiti život.
Sud mora ostati autonoman, ali sustav mora prihvatiti kritiku
Velika je opasnost kada politika ili javni pritisak pokušaju diktirati sudovima presude i rokove jer pravosuđe ne smije postati alat emocija ili populizma. No jednako je opasno ponašati se kao da javnost nema pravo postavljati pitanja.
Građani imaju pravo očekivati: zakonit rad, ozbiljne istrage, prevenciju nasilja, odgovornost institucija i zaštitu društva od opasnih pojedinaca.
Kritika sustava ne znači automatski napad na policiju ili pravosuđe. U mnogim slučajevima upravo policajci, suci i istražitelji nose ogroman teret, stres i posljedice svog posla.
Ali povjerenje građana održava se samo ako ljudi osjećaju da sustav: priznaje pogreške, uči iz tragedija i pokušava spriječiti nove.
Društvo između pravde i straha
Najveći problem modernog društva je što se nakon brutalnih slučajeva javnost često podijeli između: onih koji traže strože kazne i odgovornost i onih koji upozoravaju na opasnost linča i presuda bez činjenica.
Istina je negdje između.
Ne možemo suditi umjesto suda.
Ali ne možemo ni biti ravnodušni kada se društvo suočava s nasiljem, strahom i osjećajem da sustav ponekad zakazuje.
Jer upravo taj osjećaj nesigurnosti stvara najveću krizu povjerenja između građana i institucija.
Toni Eterović, Cropix
