Svijet u kojem živimo često ostavlja dojam da su pohlepa, sebičnost i gramzivost postali dominantne ljudske osobine. Svakodnevno slušamo priče o prijevarama, korupciji, iskorištavanju i ljudima koji su spremni učiniti gotovo sve radi vlastite koristi. Nije neobično da mnogi danas zaključuju kako je poštenje postalo rijetkost, a dobrota slabost.
Ipak, unatoč takvom dojmu, postoje trenuci koji nas iznenade. Ponekad susretnemo osobu čija nas ljudskost doslovno zaustavi i natjera da se zapitamo jesu li takvi ljudi još uvijek mogući. Upravo ti susreti otvaraju jedno važno pitanje: jesmo li doista okruženi lošim ljudima ili samo češće primjećujemo ono što je loše?
Zašto nam se čini da je svijet postao hladniji?
Mnogi ljudi osjećaju da se društvo promijenilo. Sve se češće govori o uspjehu, novcu, statusu i osobnim interesima. U vremenu kada se vrijednost čovjeka često mjeri njegovom zaradom, imovinom ili društvenim položajem, nije teško steći dojam da su empatija i plemenitost potisnuti u drugi plan.
Društvene mreže dodatno pojačavaju taj osjećaj. Svakoga dana izloženi smo vijestima o sukobima, kriminalu, nepravdi i ljudskoj pohlepi. Naš um prirodno obraća više pozornosti na negativne informacije jer ih doživljava kao potencijalne prijetnje. Zbog toga loša iskustva ostavljaju snažniji trag od dobrih.
Nije problem samo u tome što negativne priče postoje. Problem je što one postaju vidljivije od svega drugoga.
Dobrota je tiha, a zlo glasno
Dok se o skandalima i prijevarama govori danima, o ljudima koji svakodnevno čine dobro gotovo se nikada ne piše. Nitko ne objavljuje naslovnice o osobi koja je pomogla susjedu, brinula se za bolesnog roditelja ili vratila izgubljeni novčanik.
Takve priče rijetko privlače pozornost jer se smatraju nečim običnim. Međutim, upravo se u tim malim i gotovo neprimjetnim djelima nalazi najveći dio ljudske dobrote.
Stvarnost je često drugačija od slike koju dobivamo iz medija. Tisuće ljudi svakodnevno pomažu drugima bez ikakve koristi i bez potrebe za priznanjem. Oni ne traže nagrade niti žele pažnju. Jednostavno smatraju da je pomaganje ispravno.
Zašto nas pošteni ljudi ponekad šokiraju?
Možda je jedan od najzanimljivijih fenomena današnjeg društva činjenica da nas iskrena dobrota zna iznenaditi. Kada netko pokaže nesebičnost bez skrivenih motiva, često se pitamo što zapravo želi zauzvrat.
Takva reakcija govori mnogo o vremenu u kojem živimo. Postali smo oprezni. Navikli smo tražiti skrivene interese i očekivati razočaranja. Zato nas poštenje ponekad iznenadi više nego nepoštenje.
Kada susretnemo osobu koja pomaže bez koristi, govori istinu i ostaje dosljedna svojim vrijednostima čak i kada joj to ne donosi prednost, osjećamo nešto što se danas rijetko doživljava – vraća nam se povjerenje u ljude.
Jesu li dobri ljudi rijetki ili ih jednostavno ne primjećujemo?
Pitanje koje si mnogi postavljaju glasi: postoje li dobri ljudi ili ih je sve manje?
Možda odgovor nije u tome da ih je manje, nego da su manje vidljivi. Dobri ljudi rijetko privlače pažnju. Oni ne stvaraju senzacije. Ne dominiraju naslovnicama. Njihova dobrota često ostaje skrivena unutar obitelji, prijateljstava, susjedskih odnosa i svakodnevnih situacija.
Kada promatramo svijet kroz velike priče i medijske izvještaje, lako je povjerovati da dobrota nestaje. Međutim, kada promatramo vlastiti život, često se prisjetimo ljudi koji su nam pomogli, pružili podršku ili pokazali razumijevanje onda kada nam je bilo najpotrebnije.
To su dokazi da ljudskost nije nestala.
Najveća snaga čovjeka nije uspjeh nego karakter
Povijest je puna ljudi koji su stekli bogatstvo, moć i utjecaj. Mnogi od njih danas su zaboravljeni. S druge strane, ljudi se desetljećima sjećaju onih koji su bili pošteni, pravedni i spremni pomoći drugima.
Razlog je jednostavan. Materijalni uspjeh izaziva divljenje, ali karakter izaziva poštovanje.
Kada sretnemo osobu koja je prošla teške životne situacije, a ipak nije izgubila vjeru u ljude, takva nas osoba često ostavlja bez riječi. U njoj vidimo ono najbolje što čovjek može biti.
Dobrota nije nestala
Unatoč svemu što svakodnevno vidimo i čujemo, svijet nije ostao bez dobrih ljudi. Oni postoje u svim sredinama, profesijama i generacijama. Problem je što njihova djela rijetko postaju vijest.
Pohlepa i sebičnost jesu stvarni dijelovi ljudske prirode, ali isto vrijedi i za suosjećanje, poštenje i plemenitost. Svaki put kada susretnemo osobu koja čini dobro bez očekivanja koristi, podsjetimo se da ljudskost nije nestala.
Možda nas takvi susreti toliko dirnu upravo zato što nam pokazuju nešto što često zaboravljamo – da svijet nije sastavljen samo od onoga što nas razočarava, nego i od ljudi koji svakodnevno biraju biti dobri, čak i kada ih nitko ne vidi.
Toni Eterović
