Za skoro jedinu opozicijsku srbijansku televiziju NOVA Srbija i Novi list koji je tek izašao, legendarni Halid Bešlić je istupio sa svojom životnom ispovijedi o cijelom životu i opstanku.
“Rat je moj život promjenio iz temelja. To je zaista jedna bolna tema, o kojoj rijetko pričam. Ja pet godina nisam živio. Uvijek sam imao osjećaj da mi je taj dio života odsječen. Ne želim ni da se sjećam toga.”, govori u ekskluzivnom intervjuu za dnevni list Nova proslavljeni pevač Halid Bešlić.
Kako je na Vas utjecala situacija sa koronavirusom?
– Prosto i jednostavno – radiš i ne radiš. Znači, ne radim. Za ovim stolom gdje sjedimo ti i ja, proveo sam godinu dana. Bježao sam iz grada, manji kontakt s ljudima, i hvala Bogu uspio sam da preživim. Nisam imao koronu, iako je dosta mojih prijatelja dobilo tu bolest, a neki su i umrli. Bilo i ne ponovilo se! Čuvao sam se i pazio, a na kraju sam se i cjepio. Nadam se da će biti sve u redu.
Koliko god da ste potajno u sebi govorili „Dosta sam pjevao“, sada ste imali prilike da se uvjerite u to kako je kad ne radite. Mislite li da ćete još dugo pjevati ili smatrate da je vrijeme da odložite mikrofon?
– Što se tiče posla, jednostavno sam stao. Možda sam posljednjih godinu dana živio onako kako sam želio da živim kada se umorim od posla i bude mi svega preko glave. Međutim, koliko god da sam želio tako da živim, čini mi se da sam malo pretjrao s tim odmorom. Fali mi raja, a Boga mi pjevanje i putovanja. Prije nekoliko dana sam skoknuo samo do Beograda da završim nešto u banci i odmah sam se vratio nazad. To je sve što sam vidio otkako nas je zadesila pandemija.
Gdje ste se cjepili i kojim cjepivom?
– Ovdje u Sarajevu, prije neki dan. Primio sam Pfizer. Još je svježe. Prvo sam bio za kinesku ili rusku. Međutim, pošto putujem često u Australiju, Ameriku, Kanadu i zapadnu Evropu, onda sam se opredjelio za Pfizera. Ja sam zakazao imunizaciju u Beogradu, ali se ispostavilo da je ima i kod nas. Tu sam se i vakcinisao.
Cijenjeni ste kao zvijezda bivše Jugoslavije, a toliko ste normalni i prizemni. Kako to da Vas slava i novac nisu promjenili?
– Takav je mentalni sklop naših ljudi ovdje. Ti možeš biti najveća zvijezda na svijetu, ali raji moraš biti normalan. Ovdje nema te zvjezdomanije. Da li je to pogrešno ili nije – ne znam. Ako znaš ko si, nemoj to drugima da trljaš na nos. Ja samo volim da živim normalno.
Dugo živite na relaciji Sarajevo – Munchen. Zašto se nikada tamo niste preselili?
– Ja sam non-stop na relaciji. Imam njemačke papire, a nedavno sam dobio i njemačku penziju.
Ne hvalite se da ste postali penzioner…
– Nisam ni imao prilike da pričam jer slabo dajem intervjue, a vašu ekipu sam želio da ugostim.
Da li ste zadovoljni penzijom?
– Ma, mala je to penzija. Bio sam član njemačkog udruženja muzičara, pa sam 20 godina plaćao tamo socijalno i mirovinu. Ja sam slobodan umjetnik, pa sam se prijavio kao jedinka i prijavljivao koncerte i ostale stvari. Osiguran sam i tamo i ovde. To ne košta malo – 500 maraka mjesečno iznosi osiguranje i to mi odbijaju od penzije.
Zbog čega se bolje osjećate u Sarajevu nego u Munchenu?
– Ja sam generacija koja je živjela u ljepšem periodu, prije rata. Pojava interneta je najveće zlo koje se pojavilo na ovoj planeti. Svi ga negativno koriste. U moje vrijeme ako nisi znao da izrecitiraš 10 pjesama devojci, nisi ni otpjevao. Sada niko ne zna šta je poezija i bilo šta. Danas su svi nešto nezadovoljni. Stvari su totalno izmakle kontroli i sve ide u propast.
Vaše pjesme se pjevaju i poslje 30 godina, što znači da možete da živite od stare slave i nikad više ne snimite ništa.
– Pa može, ali to nije to. Svi traže osvježenje. Aktuelnost je vrlo bitna ako se baviš i živiš od toga. Da bi doveo masu na koncert, moraš imati aktuelni hit. Možeš da živiš i od starih, ali nije cijena ista.
Zašto ste se vratili iz Njemačke poslje rata? Koliko je rat generalno promjenio Vaš život?
– Rat je moj život promenio iz temelja. To je zaista jedna bolna tema, o kojoj rijetko pričam. Ja pet godina nisam živio. Uvijek sam imao osjećaj da mi je taj dio života odsječen. Ne želim ni da se sjećam toga. Tad nije bilo interneta i svi smo drugačije živjeli. Druženja su bila neviđeno drugačija i spontanija. Danas se ljudi samo vode životom društvenih mreža. Danas je svaka slika bitna. Čovjek mora imati neku tajnu, a sada očigledno ne možeš da je sakriješ. Bez tajne se ne može živjeti i to je tvoje elementarno pravo.
Kakve posljedice rata nosite?
– Ne znam ni ja koje su, ali svakako su trajne. Iskreno, trudim se da zatvorim oči svaki put i ne razmišljam o tome. Hvala Bogu, prošlo je i popravilo se stanje. Ostavilo je dosta ožiljaka u životu.
Osim rata, doživeli ste još jednu tragediju – prometnu nesreću u kojoj ste jedva preživeli.
– Ja sam izgubio oko u toj nesreći, ali sam sačuvao psihu. Bacio sam cigarete i očistio pluća. Kad su mi spašavali život, stavili su mi kanilu da mi uz pomoć nje izvade vodu iz pluća, pa sam samim tim dobio nova pluća, a izgubio oko. Uspio sam nekako da se izborim za život, imao sam sreće.
Na koji način?
– Samo sam rekao „Moglo je i gore“. Bilo je teško, priznajem. A s druge strane sam se zapitao – šta da nisam mogao ni to. Kad sam dobio novo oko, shvatio sam da moram da guram naprijed. Doduše, nije kao prije, ali vidim 90 %. Ne mogu normalno da pratim pogledom kao prije nesreće, ali vidim sve kao kad sam imao dva svoja oka. Imam tu psihološku traumu, ali uspeo sam da je nadiđem. Pored toga, imao sam zube prije nesreće, a sad ih nemam, stavio sam ove umjetne.
Da li ste ikada više prošli pored mjesta gde se dogodila nesreća?
– Svaki dan tuda prolazim jer je to put za grad. I ako ne želim, moram da prođem.
Imate li fobiju sjednesti za volan?
– Nemam fobiju. Nisam dugo vozio poslje nesreće, ali sjednem ponekad malo za volan da ne zaboravim. Nema potrebe da vozim.
Kako ste uspjeli da premostite sve to psihički?
– Hvala Bogu, prošlo je. Treba biti pozitivan, to je najvažnije. U to vrijeme sam dobio i unuke koji su neka druga dimenzija. Iz dana u dan me je dizala njihova ljubav, pa čak i ako ih nisam viđao stalno, bio sam po pet puta na telefonu dnevno.
Ponovo ste zaigrali u jednom filmu u sarajevskoj produkciji. O čemu se radi?
– Igram u filmu gdje glumim samog sebe. Tema je vječna tema o Sarajevu, gdje su ćevapi najbolji i apropo te priče napravljena je cela koncepcija. Ja sam tu gost, pa imam jedan dijalog sa Brankom Đurićem Đurom. Odlična je ekipa ljudi, tako da mora biti dobro.
S obzirom na to da imate glumačkog iskustva, da li je lako biti glumac i koliko Vas privlači ta profesija?
– Ja mrzim snimanje svojih spotova, a kamoli serija i filmova. Kad sam glumio u filmu „Karaula“, igrao sam kafanskog pjevača i pjevao sam pjesmu Halida Muslimovića „Oj, jarane, jarane“. Zapravo, pristao sam zato što je Bregović trebao da mi da pjesmu za to. Kad sam otišao kod njega kući da vidim šta ću snimiti, on mi dade tu Halidovu pjesmu i rekao mi da nema vremena jer je hodao po bijelom svetu. Ja kažem „pa neka otpjeva Muslimović, kad je već njegova pjesma“, a Brega me uvjeravao da ljudi iz filma hoće mene.
Rekoh da sam znao, ne bih pristao. Kada sam otišao na snimanje, upoznao sam baš dosta glumaca i jako je naporan posao. Tu moju malu scenu sam snimao ujutru od 9 do kasno uveče. Onda sam ostao još malo s njima. Ne bih ja to mogao koliko je zajeban posao. Od tada nikada nisam poželio biti glumac, mada kažu da imam talenta. Zato ja ni ne snimam spotove i nemam ih puno.
Preveo Imperij, NOVA S
