Proslavljeni talijanski filmski redatelj i scenarist Bernardo Bertolucci, jedan od najvećih svih vremena, rođen je na današnji dan prije 85 godina, 16. ožujka 1941. u talijanskom gradu Parmi, u regiji Emilia-Romagna.
Bio je drugi sin Atillia Bertoluccija, koji je bio pjesnik, cijenjeni povjesničar umjetnosti i filmski kritičar. Kako je odrastao u takvom okruženju, Bertolucci je počeo pisati u 15. godini, a ubrzo je dobio nekoliko prestižnih literarnih nagrada za svoju prvu knjigu.
Očev društveni značaj pomogao mu je u karijeri: stariji Bertolucci pomogao je talijanskom filmašu Pieru Paolu Pasoliniju da objavi svoj prvi roman, a Pasolini je uzvratio angažiravši Bertoluccija kao svog pomoćnika u Rimu na filmu Accattone (1961.).
Ali Bertoluccijev potencijal primijetili su i drugi, kao Sergio Leone, koji ga je zamolio da napiše priču za njegov film Bilo jednom na Divljem zapadu. Leone je poslije odbio scenarij rekavši kako je prekompleksan za američku publiku.
Početak rada na filmu
Bertolucci je prvo htio postati pjesnik kao otac. Zato je pohađao Fakultet moderne književnosti na Rimskom sveučilištu od 1958. do 1961. Tada je počela i njegova karijera, kao što je spomenuto, poslom pomoćnika redatelja Pasolinija.
Ubrzo nakon toga, Bertolucci je odustao od studija bez diplome. 1962., u 21. godini, režirao je svoj prvi film, La commare secca (1962.). Film govori o misterioznoj istrazi ubojstva prostitutke. Bertolucci je koristio flashbackove kako bi sastavio mozaik i otkrio osobu koja je počinila ubojstvo. Ubrzo je slijedio njegov hvaljeni film, Prije revolucije (Prima della rivoluzione, 1964.).
Veliki boom talijanske kinematografije, koji je pomogao Bertolucciju da se afirimira, usporio je u sedamdesetima jer su redatelji bili prisiljeni koproducirati svoje filmove nekoliko američkih, švedskih, francuskih i njemačkih kompanija i glumaca zbog globalne ekonomske recesije talijanske filmske industrije.
Smatra se da je to bila točka u kojoj je talijanska kinematografija počela ovisiti o međunarodnom tržištu.
Suradnja s koproducentima
Redatelji su sve više bili prisiljeni koproducirati svoje filmove s francuskim, američkim, švedskim i njemačkim kompanijama kako bi se međusobno financirali i natjecali na sada međunarodnom tržištu zabavne industrije. Bertolucci nije bio iznimka.
Posljednji tango u Parizu (1972.), s Marlonom Brandom i Mariom Schneider bio je ogledni primjer kako talijanski filmovi mogu više zaraditi angažiranjem stranih glumaca u naslovnim ulogama: u Tangu je nastupio samo jedan talijanski glumac, Massimo Girotti.
Bertoluccijevo Dvadeseto stoljeće (1976.), s Burtom Lancasterom, Donaldom Sutherlandom, Robertom De Nirom i Gerardom Depardieuom označio je točku u kojoj je ovisnost talijanske filmske industrije počela pridonositi dezintegraciji nacionalnog identiteta, iako je sami film u cijelosti posvećen talijanskoj temi: kronici života dvojice muškaraca tijekom političkih previranja u Italiji u prvoj polovici 20. stoljeća.
H.B., Foto: X
