Kemal Monteno, umjetnik izuzetnog talenta i skromne prirode, osvajao je nekadašnje jugoslovenske prostore nostalgičnim glasom i emotivnim baladama u stilu harmoničnih italijanskih kancona. Iako su kroz njegove stihove često provirivale ljubavne tuge, on je cijelog života bio srećno zaljubljen u jednu ženu, kojoj je posvetio i posebnu pjesmu – evergrin koji svi volimo.
“Jedne noći u decembru, kad je bila hladna zima, čuvao sam tebe, Branka, čuvao sam našeg sina…”, pjevao je muzičar kog su voljele sve generacije na prostorima bivše Jugoslavije. Kemal Monteno bio je neprikosnoveni majstor laganih nota, a oni koji su ga poznavali ili barem jednom sarađivali s njim kažu da je bio i duša od čovjeka.
Njegovi stihovi predstavljaju iskrenu ispovijest romantičnog pjesnika koji je iskusio život i bol, te se iza velikog broja njegovih balada kriju i priče iz stvarnog života. Među himnama vječne ljubavi je i pjesma kojom smo počeli ovu priču. Posvećena je ženi koju je volio do posljednjeg daha – supruzi Branki. I zaista, napisao ju je dok ju je čuvao, dok je bio na straži.
Imala je 16 godina kada su se upoznali. Vjenčali su se 1971. i ostali nerazdvojni sve do njegove smrti u januaru 2015. godine.
“Bila je to ljubav na prvi pogled. Od prvog dana smo bili zajedno. Poštovali smo se, nismo se svađali. Upoznali smo se na sarajevskom korzu. Ranije nije bilo kafića, samo smo se šetali. Tada je već pjevao i imao hit Lidija. Nisam imala pojma ko je on, dok mi nije rekla prijateljica. Kada je otišao u vojsku u Jastrebarsko, često sam ga posjećivala. A tada je vojska trajala godinu i po”, ispričala je Branka i otkrila kako ju je zaprosio.
