Kada se postavi pitanje što točno publika Vladimir Putina u svijetu voli, važno je odmah ukloniti jednu čestu zamjenu teza: ruski narod nije isto što i ruski režim.
PSIHA LJUDI KOJI VOLE PUTINA
Riječ je o ljudima, pojedincima, obiteljima, svakodnevnim životima. Problem nije narod, nego sustav moći i svijest dijela publike, domaće i strane, koja taj sustav prihvaća, opravdava ili aktivno brani. Upravo ta svijest zaslužuje ozbiljnu analizu.
Riječ je o svijesti koja tolerira trovanja političkih protivnika vojnim otrovima, koja se ne uznemirava nizom „misterioznih smrti“ moćnika i kritičara, padovima s balkona, samoubojstvima bez jasnih okolnosti i porukama koje se šalju preživjelima. U toj stvarnosti pokušaji ubojstava disidenata, poput onog nad Aleksej Navaljniem, ne izazivaju kolektivni šok, nego relativizaciju, sumnju u žrtvu ili prebacivanje krivnje na „zapadne provokacije“.
Kada stotine tisuća ljudi koji su se usudili javno prosvjedovati završe u zatvorima
Publika koja to prihvaća ne mora nužno voljeti nasilje; ona je naučena da ga doživljava kao nužan alat države.U vrijeme rata protiv Ukrajinae, taj obrazac postaje još jasniji. Kada stotine tisuća ljudi koji su se usudili javno prosvjedovati završe u zatvorima, kada se represivni aparat vraća metodama koje podsjećaju na gulage, a djeca se uče da je rat normalno stanje, dio publike to ne vidi kao moralni slom, nego kao dokaz „snage države“.
U takvoj percepciji sloboda nije vrijednost, nego prijetnja stabilnosti, a pluralizam mišljenja slabost koju neprijatelj može iskoristiti. Ključni element te svijesti jest duboko usađena propagandna matrica. Godinama se gradi slika svijeta u kojoj je Rusija stalno okružena neprijateljima, u kojoj Zapad želi uništenje, a svaka unutarnja kritika automatski postaje izdaja. U takvom mentalnom okviru istina prestaje biti provjerljiva kategorija; ona postaje ono što dolazi s državnih kanala.
Publika koja živi unutar tog okvira ne doživljava sebe kao obmanutu, ona vjeruje da zna sve
Sve ostalo proglašava se lažima, zavjerama ili psihološkim ratom. Publika koja živi unutar tog okvira ne doživljava sebe kao obmanutu, ona vjeruje da je informacijski zaštićena. Posebno mjesto u toj ideologiji zauzima agresivni konzervativizam. Sustavno poricanje postojanja homoseksualnih osoba, kriminalizacija njihovog identiteta i uvjerenje da je društvo „čišće“ ako se različitost izbriše, nisu slučajni ekscesi, nego dio državne politike identiteta.
Ljudi uvjereni da u Rusiji ne žive homoseksualci
Publika koja to podržava ne vidi represiju, nego „obranu tradicije“. Ljudska prava u toj logici nisu univerzalna, nego uvjetna, dodijeljena samo onima koji se uklapaju u službenu sliku „normalnog građanina“. Pitanje koje se nameće jest vjeruju li ti ljudi uopće u stvarnost. Odgovor je složeniji nego što se čini. Mnogi ne žive u potpunom neznanju, nego u stanju kognitivne prilagodbe. Kada je cijena suočavanja s istinom gubitak sigurnosti, posla, slobode ili života, poricanje postaje mehanizam preživljavanja.
Publika ne bi željela živjeti u uvjetima gdje se neistomišljenici truju, zatvaraju ili nestaju, ali joj je prihvatljivo da se to događa „negdje drugdje“
Podrška režimu tada nije uvijek izraz uvjerenja, nego straha. U takvom sustavu šutnja se računa kao lojalnost, a prividna podrška kao osiguranje vlastitog mira. No odgovornost ne leži samo unutar granica Rusije. Postoji i međunarodna publika koja u Putinu vidi simbol „čvrste ruke“, otpor liberalnoj demokraciji ili potvrdu vlastitih autoritarnih sklonosti.
Ta publika ne bi nužno željela živjeti u uvjetima u kojima se neistomišljenici truju, zatvaraju ili nestaju, ali joj je prihvatljivo da se to događa „negdje drugdje“, dok god potvrđuje njihovu ideološku sliku svijeta. Zato pitanje „žele li fanovi Putina doista živjeti u takvim uvjetima“ ima jasan odgovor: većina njih ne bi. No to ne sprječava da takve uvjete opravdavaju, umanjuju ili romantiziraju. Upravo u toj moralnoj kontradikciji leži srž problema.
Ako ti susjed prijeti ili postavlja satelit pored tvoje na svom dijelu kuće kraj tebe, imaš li prava razrušiti ga?
Ne radi se o ljubavi prema Rusiji, redu ili stabilnosti, nego o spremnosti da se ljudska patnja prihvati kao kolateralna šteta moći. Publika koja voli Putina ne voli brutalnost otvoreno, ali je prihvaća kao normalnu cijenu „velike politike“. Ne voli represiju u teoriji, ali je tolerira u praksi. Ne vjeruje da je sloboda univerzalna vrijednost, nego luksuz koji si neki „ne zaslužuju“. To nije kolektivna ludost, nego opasno prilagođena svijest, oblikovana strahom, propagandom i ideološkim komforom.
U tome i jest najveća opasnost: ne u jednom čovjeku na vlasti, nego u publici koja je spremna gledati u stranu dok se stvarnost pretvara u tamnicu i uvjeravati sebe da je to normalno.
Pripremio Toni Eterović, foto X
