Logori su bili posvuda,
a mi smo još u logoru.
Tko želi izaći iz ovih mučilišta u kojima živimo pod krinkom slobode?
A ne vidimo da smo u zatvoru, u logoru, u mučilištu
koje smo ovaj put sami sebi izgradili.
Patimo, očajni smo, tugujemo,
dokazujemo jedni drugima tko je u pravu,
tražimo istinu,
ali ni istina više nije što je bila.
Ima ih mnogo,
svatko nosi svoju kao zastavu
ili kao štit.
Smijem li zapjevati
a da me ne kamenuju?
Ne diram politiku,
samo me duša zanima.
Hoćete li mi opet
granice stavljati na put,
ili ćete me lažno optužiti, suditi, blatiti,
samo zato što sam rekao,
da čovjek nije rođen za lance?
Ja želim izaći iz logora.
Ako ne mogu živ,
makar mrtvog me izvedite,
da duša izađe iz ovih zidova,
i bude spašena proturječja,
svih zabrana,
svih šutnji koje su glasnije od krika.
Ne brojite mi rane
ako ih ne brojim ja.
Jer neke su rane
postale putokazi,
a neke su me naučile
da se i u mraku može disati.
Možda je logor samo strah
koji smo pustili da naraste,
možda su žice samo misli
koje nismo imali hrabrosti presjeći.
Ako zapjevam,
neka to bude pjesma bez zidova,
bez čuvara, bez presuda,
pjesma u kojoj čovjek,
opet može biti čovjek.
I ako me pitate
gdje je izlaz,
reći ću tiho:
možda počinje ondje
gdje prestanemo graditi tamnice
jedni drugima
i u sebi.
Živjeti slobodno….
Želis li biti nas fan? Pridruži se nasoj stranici gdje je svaka jedinka kao ja logoraš.
Toni Eterović
