U mladosti anksioznost (tjeskoba) rijetko dolazi jasno označena. Ne pojavljuje se kao nešto što se lako može imenovati, nego kao osjećaj da “nešto nije u redu”.
Nemir koji nema ime ali ima snagu
Mladi često ne znaju objasniti što im se događa – osjete val nelagode, pritisak u prsima, ubrzano razmišljanje ili iznenadan strah koji nema vidljiv uzrok.
Nakon toga dolazi još teži dio: strah da će se sve ponoviti, a noći postaju nemirne i ispunjene mislima koje se ne mogu ugasiti.
Američki psihijatar dočarava osjećaj
Američki psihijatar i neuroznanstvenik Judson Brewer u svojim javnim nastupima objašnjava da anksioznost, funkcionira kroz ono što naziva “petljom navike”, u kojoj mozak pokušava riješiti osjećaj nesigurnosti stvaranjem dodatne brige.
Kada se pojavi neugodan osjećaj ili misao, prirodna reakcija je pokušaj kontrole – analiziranje, predviđanje najgorih scenarija ili traženje odgovora.
Na kratko se može učiniti da to pomaže, ali dugoročno mozak uči pogrešnu lekciju da je briga korisna i potrebna. Tako se krug zatvara i s vremenom postaje sve jači.
Počinje u adolescenciji
Upravo zato anksioznost često počinje u adolescenciji, kada su emocionalni sustavi u mozgu izrazito aktivni, dok sposobnost smirivanja i racionalnog sagledavanja situacija još nije u potpunosti razvijena.
Mladi tada prvi put intenzivno osjećaju nesigurnost, pritisak i pitanja identiteta, a tijelo reagira kao da je u stvarnoj opasnosti.
Taj nesklad između unutarnjeg doživljaja i stvarnosti stvara zbunjenost i dodatni strah.
Najčešća pogreška koju ljudi tada rade jest pokušaj da se osjećaj ukloni ili potisne. Instinktivno žele da nemir prestane što prije, pa ga pokušavaju kontrolirati ili izbjeći.
No prema Breweru, upravo ta borba održava anksioznost. Što se više osoba trudi “riješiti” osjećaj, to ga mozak više označava kao važan i opasan. Umjesto smirivanja, dolazi do pojačavanja simptoma.
Ne treba se bojati ni boriti
Promjena počinje u trenutku kada se razumije što se zapravo događa. Kada osoba shvati da je riječ o reakciji živčanog sustava, a ne o stvarnoj prijetnji, intenzitet straha već se smanjuje. Taj uvid otvara prostor za drugačiji pristup, onaj koji ne uključuje borbu nego promatranje.
Brewer naglašava važnost znatiželje prema vlastitom iskustvu – umjesto pitanja “kako da ovo prestane”, korisnije je pitati “kako se ovaj osjećaj manifestira u mom tijelu”. Primjećivanje napetosti, disanja ili promjena u tijelu pomaže da se prekine automatska reakcija panike i vrati osjećaj kontrole.
Potpuno pobjedivo je.
Slično vrijedi i za misli koje prate anksioznost. One često dolaze u obliku katastrofičnih predviđanja i djeluju uvjerljivo, ali važno je razumjeti da nisu činjenice nego prolazni mentalni događaji.
Prihvaćanje nemira ne znači odustajanje, nego dopuštanje da osjećaj postoji bez potrebe da ga se odmah ukloni.
To je suptilna, ali važna razlika. Kada osoba prestane reagirati strahom na vlastitu anksioznost, mozak postupno uči novu poruku – da stanje nije opasno. S vremenom se intenzitet smanjuje, a epizode postaju rjeđe.
Iskustvo pokazuje da se anksioznost ne prekida silom, nego učenjem. Svaki put kada osoba prođe kroz nemir i vidi da se ništa strašno nije dogodilo, stari obrazac slabi, a novi se učvršćuje. Upravo u tome leži nada za mlade koji prolaze kroz ovakva stanja.
Dobra vijest je da se takvi obrasci mogu promijeniti. Razumijevanje, prihvaćanje i drugačiji odnos prema vlastitim mislima i osjećajima otvaraju put prema smirenijem i stabilnijem unutarnjem iskustvu. U tom procesu prvi korak nije borba protiv nemira, nego njegovo prepoznavanje – jer tek kada dobije ime, anksioznost počinje gubiti svoju snagu.
Pripremio Toni Eterović
